Evo Ninel, nekaj za prečitati.
Zanimivo v tem je, da so ujeli par civilistov TODT-a, ki so že med vojnami kradli naravne resurse, kar jih je tedanja Yu imela ogromno.
Danes pa so jih "pobrali" na lep način, kolikor je še ostalo nam, morda zrak, ki ga pa tudi plačujemo
Kometar je iz:
https://www.youtube.com/watch?v=DiZr7Duw5V0
U svom govoru na proslavi 35. godišnjice Bitke na Neretvi 12. studenog 1978. maršal Tito rekao je o suradnji partizana s Nijemcima između ostalog i iduće.
* "Još za vrijeme bitke kod Livna mi smo zarobili jednu grupu pripadnika takozvane organizacije TODT koja je pljačkala ekonomske resurse naše zemlje. To nisu bili vojnici, nego civili. S druge strane u zatvoru je bilo i kod ustaša i kod Nijemaca mnogo naših rukovodećih komunista, nešto onih koji su zarobljeni u borbi, a nešto onih koji su bili na partijskom radu po gradovima. Jedan iz te grupe zarobljenih pripadnika organizacije TODT predložio nam je razmjenu zarobljenika. Ja sam tada smatrao da bi to dobro bilo, jer radilo se o civilima koje je i inače štitila ženevska konvencija. Predložio sam da nam za jednog Nijemca daju pet naših ljudi koji su čamili u njemačkim i ustaškim zatvorima i logorima. To je bilo prihvaćeno. Tako smo uspjeli da oslobodimo veću grupu naših drugova i drugarica - komunista, da ih spasimo od krvničkih ruku. U toku bitke na Neretvi imali smo drugi slučaj. Kao što sam već rekao, imali smo veći broj zarobljenih Nijemaca i Talijana. Među njima je bio i onaj komandant bataljona SS, Strecker. Sa njima nismo znali šta da radimo. Hrane nismo imali ni za sebe. A nismo ih, naravno, htjeli likvidirati, jer smo se pridržavali odredbi ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Nismo to činili, iako smo dobro znali da su Nijemci ubijali ne samo naše zarobljene borce, nego i ranjenike i bolesnike, zato smo predložili razmjenu i Nijemci su to odmah prihvatili. Tri naša druga su išli na pregovore sa direktivom da razgovaraju o razmjeni zarobljenika, čime bi se našoj vojsci priznao i status ratujuće strane u duhu postojećih normi međunarodnog ratnog prava. Uspjeli smo samo da dođe do razmjene zarobljenika, tako da su mnogi naši drugovi bili spašeni iz ruku dželata i potom raspoređeni u razne jedinice. Oko toga ja sam imao teškoća sa Staljinom koga sam obavještavao preko Kominterne. Javio sam da mi sa Nijemcima razmjenjujemo zarobljenike, imajući pored ostalog u vidu i to da nas mori glad, da ljudi od iscrpljenosti padaju mrtvi. On je meni odgovorio vrlo grubo, zamjerajući nam što razmjenjujemo zarobljenike sa neprijateljem. A s kime drugim da ih razmjenjujemo, ako ne sa neprijateljem? Ja sam tada Staljinu kratko odgovorio: ako nam ne možete pomoći, ostavite nas na miru, mi ćemo se nekako snaći. Kad sam se 1944. godine sa Staljinom sreo u Moskvi, on mi je oštro zamjerio zbog takovog odgovora. Ja sam ga gledao i rekao: druže Staljin, da ste bili na mome mjestu, vi biste vjerovatno, napisali i to grublje. Onda je zašutio. Jer, bilo je to teško vrijeme. Gledaš ljude umiru od gladi, a treba se boriti. Međutim, i danas ima pokušaja da se ta razmjena tendenciozno interpretira i zloupotrebi. Mi ćemo to sve napisati točno onako kako je bilo. Uvjeren sam da nam malo ko neće odobriti ono što smo tada učinili. Mi smo to morali napraviti. Spasili smo tako stotinak naših ljudi, dobrih boraca i aktivista. "
Istoga dana, u svom odgovoru na zdravicu predsjednika odbora za proslavu bitke na Neretvi, maršal Tito je dodao.
* "Ko nama danas može zamjeriti ako smo činili nešto što je jačalo našu snagu, ne prestajući, naravno, da se borimo. Niko od nas nije ni pomislio da Nijemci više neće ići protiv nas. Jedino smo znali da je i njima potreban predah, da bi napravili novi strategijski plan, i da ćemo se sigurno ponovo sukobiti. Ja ni jednog momenta nisam sumnjao u to da oni neće, čim prije to budu mogli, udariti na nas. Ali, kao što sam malo prije rekao u govoru, sprovodili smo naš strategijski plan - da idemo prema Crnoj Gori i Sandžaku, i dalje prema Kosovu, južnoj Srbiji i Makedoniji, da bi naše jedinice ojačali novim snagama. "
Prema tome, kontakti s Nijemcima do kojih je došlo prije i poslije Bitke na Neretvi, kao i u tijeku same bitke, imali su za cilj razmjenu zarobljenika i priznavanje Narodnooslobodilačkoj vojsci status ratujuće strane u duhu postojećih normi međunarodnog ratnog prava. Suglasnost pregovarača Vrhovnog štaba NOV i POJ s Nijemcima da se u vezi s tim postigne dogovor o privremenom smirivanju ratnih aktivnosti, na čemu je inzistirala njemačka strana, imala je svrhu kako bi se u povoljnim okolnostima dobilo na vremenu i steklo prednost u strategijskom rasporedu snaga zbog što uspješnijeg vođenja borbe za njen krajnji ishod. Ova suglasnost pregovarača dana je pod uvjetom da je Vrhovni štab naknadno odobri, što nikada nije bilo provedeno. U tom kontekstu komunisti tumače i razgovore o privremenom prekidu napada postrojbi NOV i POJ na prugu Beograd-Zagreb, kroz Slavoniju. U naredbi Vrhovnog komandanta Tita od 7. svibnja 1943. koju je uputio Glavnom štabu Hrvatske objašnjeno je o čemu se radi. Pored ostalog u njoj piše: "Petrović [misli se na dr. Vladimira Velebita] zaista je bio u Slavoniji za vrijeme razmjene zarobljenika u vrijeme velikih bojeva kod Konjica i Kalinovnika. Napad na prugu bilo je riješeno privremeno obustaviti u slučaju prebacivanja Slavonske divizije u Bosnu u vezi sa njemačko-ustaškom ofenzivom u Slavoniji ili zbog vojnih potreba u Bosni... " Ali, u ovo doba već je postignuta svrha ovog postupka, pa je istom naredbom Tito naredio da se "akcije na prugu moraju svim silama nastaviti", jer je borba protiv okupatora bila i ostala glavni zadatak NOR-a.
--