http://web-tribune.com/spektar/dejan-lu ... ednje-reci
Josip Broz Tito
Moderators: TomDar, jang, Corto, Tornado, Mioke
Re: Josip Broz Tito
Bolj idiotskega članka pa še nisem prebral
kaj se vsega ne spomnejo, samo da prodajajo knjige
http://web-tribune.com/spektar/dejan-lu ... ednje-reci
http://web-tribune.com/spektar/dejan-lu ... ednje-reci
Preden začneš slikati, moraš imeti v konici čopiča srce, roko in misli!
Re: Josip Broz Tito
Samo da novinarji pri Reporterju in Demokraciji odkrijejo to knjigo...


Re: Josip Broz Tito
‘Ljepše je pričati djeci da su djedu presudili komunisti nego da je ubijao i klao’
http://defactomedia.hr/ljepse-je-pricat ... ce=message
Davor Sučić, puno poznatiji kao Sejo Sexon, autor je većine pjesama i gotovo svih hitova Zabranjenog pušenja. Prvo je apsolvirao medicinu u Sarajevu, a zatim je prije
nekoliko godina diplomirao povijest, obranivši vrlo zanimljiv diplomski rad pod nazivom ‘Crk’o Maršal – Sukob omladinske subkulture i jugoslavenske službene politike
osamdesetih godina dvadesetog stoljeća’, u kojem se, kako kaže, referirao i na događaj na riječkom koncertu sredinom 80-ih, kada je Nele Karajlić rekao: ‘Crk’o Maršal’,
što je izazvalo lavinu neugodnih događaja.
U razgovoru za t-portal je rezimirao i pojasnio desničarske tenzije u Hrvatskoj.
Najvažnije pitanje koje treba postaviti je kako je uopće došlo do revivala fašizma u jednoj zemlji koja se među prvima u Europi suprotstavila fašizmu. Također me zanima
kako je došlo do takvog neznanja i ignorancije prema toj bliskoj prošlosti, što je fenomen kakav ne postoji ni u jednoj zemlji u okruženju. Zašto ne prepoznajemo upozorenja
o opasnostima tog fenomena u Hrvatskoj još od vremena Franje Tuđmana, zbog kojih je de facto bila okupirana u ratu, pa se danas dovodimo u situaciju da strahujemo
hoćemo li otići na Europsko nogometno prvenstvo i plaćati milijunske kazne te tako kompromitiramo zemlju fenomenalnih sportaša, postajući taoci vrlo čudne situacije.
Mislim da moramo početi tražiti uzrok i razloge tim pojavama jer dok ne postavimo dijagnozu, nećemo imati pravi lijek.
Možete li zamisliti kapetana njemačke nogometne reprezentacije da stane na tribinu i viče: ‘Sieg Heil!’ To bi vam izgledalo totalno nenormalno i sumanuto, no u našoj zemlji
to je normalno. Da se odmah ogradim, ja čovjeka ne krivim, on je samo produkt silnog neznanja i ovog sistema u kojem se prešućuje tema revivala fašizma. U tom sistemu
nemate prave televizijske emisije u kojoj bi se na adekvatan i ozbiljan način govorilo o pojavama fašizma u Hrvatskoj.
Zbog toga ne postoji odgovarajuće javno mnijenje o takvim pojavama, kao što ono ne postoji ni prema ćirilici ni prema homoseksualcima. U pozadini takvih stavova ogromno
je neznanje, a za neznanje je zaslužan cijeli sistem koji ne omogućuje slaganje cjelokupnog mozaika pa je normalno da nove generacije tako reagiraju. Kad ste zadnji puta
vidjeli da su na javnoj televiziji manifestacije fašizma i ustašluka dobro i ozbiljno obrađene, bez rukavica? Umjesto toga, kod nas postoji stalno relativiziranje žrtava na
Bleiburgu i žrtava fašizma, što je neprihvatljivo.
Tako se danas Bleiburg izjednačava sa žrtvama fašizma i traže se argumenti da se dokaže da su te dvije stvari jednake. Fašizam je zaslužan za smrt 60 milijuna ljudi na ovom
planetu! To ne možemo izjednačavati. Svaka čast žrtvama Bleiburga, ali nisu sve žrtve Bleiburga bile nevine. Saveznici su bombardirali Dresden, pri čemu su stradale tisuće
ljudi, no ne možemo sada reći da su Englezi jednaki Hitleru. Zahvaljujući tom demokratskom svijetu, nismo radnici u rudnicima i niža rasa.
Čini mi se da je taj revival antifašizma i ustaštva, barem ovdje kod nas na Balkanu, rezultat najklasičnijih uzroka. U prvom redu, na to utječe vremenska distanca koja
amortizira svaki fenomen, pa i taj. Zatim se na to nadovezuje obiteljska tradicija, primjerice teže je prihvatiti to da je vaš djed bio koljač u Jasenovcu nego da je bio
nevina žrtva na Bleiburgu.
To je bolji obiteljski scenarij – ljepše je pričati momcima da su djedu presudili komunisti nego da je ubijao i klao. Potrebu za prekrajanjem povijesti imaju obitelji čiji su
članovi u ratu bili kompromitirani. Ljudi koji su završili Drugi svjetski rat kao nevini i nekompromitirani danas žive svoje živote i nemaju potrebu za prepravljanjem povijesne
matrice kao što to imaju potomci ljudi koji su počinili zločine.
U bivšoj Jugoslaviji poginuo je svaki 12. čovjek, što znači da bi se u odnosu na današnju populaciju radilo o dva i pol milijuna ljudi. Iz toga proizlazi da je taj zločin netko
morao počiniti. Krivci za Drugi svjetski rat ne mogu svi biti nevini, jer imali smo milijun i 200 tisuća mrtvih ljudi, kao što ni sve partizane ne možemo smatrati anđelima.
Hrvatska može svoju poziciju antifašističke zemlje, one koja se suprotstavljala fašističkoj ideologiji, u velikoj mjeri, gotovo u cijelosti, zahvaliti hrvatskim partizanima.
A izjednačavati hrvatske partizane i komuniste ne može biti posve istinito.
Neki dan sam saznao podatak da je u bitki na Sutjesci poginulo najviše ljudi iz Kaštel Sućurca, koji nije imao komunističku organizaciju niti je dao nekog viđenijeg komunističkog
lidera. To su bili ljudi koji su bili protiv fašizma. Na to Hrvatska mora biti ponosna, bez obzira na to što su se dogodili incidenti kao što su Bleiburg i Kočevski rog.
Profesor Klasić često naglašava da su historiografi vrlo rijetko konzultirani u takvim i sličnim slučajevima. Kad se upiše studij povijesti, onda se prvo uči da se ne smije iz vida
izgubiti duh vremena. Sva suđenja ratnim zločincima bila su manje-više nelegalna, primjerice suđenje Adolfu Eichmannu. I kada biste uzeli današnje pravosudne principe,
vidjeli biste da ih ne možete aplicirati u vrijeme otprije 70 godina.
S današnjeg pravnog aspekta praviti vivisekciju nekog spora otprije 50 ili 60 godina zaista je smiješno. To je bilo poslijeratno vrijeme u kojem su suradnici okupatora šišani
i bacani u katran, a žene prebijane na cesti. Bleiburg je pak bio jedan trans koji se dogodio nakon pada fašizma. Mussolini je obješen bez suđenja, njegova žena također,
iako vjerojatno nije bila kriva. Kad bismo danas napravili rekonstrukciju slučaja Mussolini, mogli bismo osuditi 50 građana Italije koji su ga objesili bez suđenja i još se
iživljavali na njemu. Kad se izgubi background, duh tog vremena, sve postaje vrlo relativno. Treba shvatiti da je tada bio takav pravni sistem.
Danas ne možete suditi Churchillu zbog bombardiranja Dresdena, što bi današnji UN jako osuđivao, ali u kontekstu 60 milijuna mrtvih ljudi, žrtava Drugog svjetskog rata, ne
možete prosuđivati iz pozicije današnjeg vremena, nego onoga što se tada dogodilo, a to je jedna od najvećih tragedija na planetu, jedno ludilo, koje se manifestiralo i kroz
kasnija suđenja i osvete. To se mora uzeti u obzir kada se govori o prošlosti. Zato je po meni prošlost najbolje ostaviti historiografima da je obrade i kontekstualiziraju, pa
tek onda donositi odluke o tome tko je zapravo bio Draža Mihajlović.
Nisam bezrezervan fan našeg Maršala i zbog njegovog imena i lika znao sam na vlastitim leđima osjetiti posljedice tog režima. Ali kao što kažu Dalmatinci, ‘daj dite materi’,
odnosno dajmo povjesničarima i historiografima da obrade te fenomene. No u tome trebaju sudjelovati i mediji i politika, a trebaju biti uključene i znanstvena i obrazovna
politika. U suprotnom ćemo stalno lutati i udarati glavom o zid te dolaziti do pogrešnih zaključaka i histerije. Tito nije bio ni bolji ni lošiji nego većina lidera tog vremena.
Moramo znati kakvo je to vrijeme bilo. Također, ne smijemo zaboraviti da su žene u Švicarskoj dobile pravo glasa tek u 80-ima, da su crnci još prije 40 godina putovali na s
tražnjim sjedalima autobusa, nisu mogli ući u restorane i njihova se djeca nisu mogla školovati s bijelom djecom. To je bliska prošlost. Mnogi vrhunski intelektualci tog doba,
uključujući naše, bili su rasisti ili ksenofobi, ne zbog toga što su bili loši ljudi, nego zato što je to bio duh tog vremena. Zbog toga Tita treba prosuđivati iz pozicije duha tog
vremena. Tito nije živio u vrijeme hippie pokreta, Tito je živio u vrlo opasnim i teškim vremenima i, kao svaki čovjek, imao je nagon za preživljavanjem.
No nemojte misliti da bi ga njegovi protivnici u tim vremenima tretirali drukčije i da svi oni ljudi, koje je on strpao u zatvor, ne bi i njega zatvorili. To je bila škola tog vremena,
a ti su ljudi bili odgojeni u tadašnjem Sovjetskom Savezu, tako da se sve to mora vrlo rafinirano i duboko analizirati, bez histerije. Pogotovo se ne smiju izjednačavati ustaški pokret
i antifašizam. Bez obzira na Titove grijehe i očigledan trud onih koji to uporno pokušavaju, to će malokome poći za rukom.
http://defactomedia.hr/ljepse-je-pricat ... ce=message
Davor Sučić, puno poznatiji kao Sejo Sexon, autor je većine pjesama i gotovo svih hitova Zabranjenog pušenja. Prvo je apsolvirao medicinu u Sarajevu, a zatim je prije
nekoliko godina diplomirao povijest, obranivši vrlo zanimljiv diplomski rad pod nazivom ‘Crk’o Maršal – Sukob omladinske subkulture i jugoslavenske službene politike
osamdesetih godina dvadesetog stoljeća’, u kojem se, kako kaže, referirao i na događaj na riječkom koncertu sredinom 80-ih, kada je Nele Karajlić rekao: ‘Crk’o Maršal’,
što je izazvalo lavinu neugodnih događaja.
U razgovoru za t-portal je rezimirao i pojasnio desničarske tenzije u Hrvatskoj.
Najvažnije pitanje koje treba postaviti je kako je uopće došlo do revivala fašizma u jednoj zemlji koja se među prvima u Europi suprotstavila fašizmu. Također me zanima
kako je došlo do takvog neznanja i ignorancije prema toj bliskoj prošlosti, što je fenomen kakav ne postoji ni u jednoj zemlji u okruženju. Zašto ne prepoznajemo upozorenja
o opasnostima tog fenomena u Hrvatskoj još od vremena Franje Tuđmana, zbog kojih je de facto bila okupirana u ratu, pa se danas dovodimo u situaciju da strahujemo
hoćemo li otići na Europsko nogometno prvenstvo i plaćati milijunske kazne te tako kompromitiramo zemlju fenomenalnih sportaša, postajući taoci vrlo čudne situacije.
Mislim da moramo početi tražiti uzrok i razloge tim pojavama jer dok ne postavimo dijagnozu, nećemo imati pravi lijek.
Možete li zamisliti kapetana njemačke nogometne reprezentacije da stane na tribinu i viče: ‘Sieg Heil!’ To bi vam izgledalo totalno nenormalno i sumanuto, no u našoj zemlji
to je normalno. Da se odmah ogradim, ja čovjeka ne krivim, on je samo produkt silnog neznanja i ovog sistema u kojem se prešućuje tema revivala fašizma. U tom sistemu
nemate prave televizijske emisije u kojoj bi se na adekvatan i ozbiljan način govorilo o pojavama fašizma u Hrvatskoj.
Zbog toga ne postoji odgovarajuće javno mnijenje o takvim pojavama, kao što ono ne postoji ni prema ćirilici ni prema homoseksualcima. U pozadini takvih stavova ogromno
je neznanje, a za neznanje je zaslužan cijeli sistem koji ne omogućuje slaganje cjelokupnog mozaika pa je normalno da nove generacije tako reagiraju. Kad ste zadnji puta
vidjeli da su na javnoj televiziji manifestacije fašizma i ustašluka dobro i ozbiljno obrađene, bez rukavica? Umjesto toga, kod nas postoji stalno relativiziranje žrtava na
Bleiburgu i žrtava fašizma, što je neprihvatljivo.
Tako se danas Bleiburg izjednačava sa žrtvama fašizma i traže se argumenti da se dokaže da su te dvije stvari jednake. Fašizam je zaslužan za smrt 60 milijuna ljudi na ovom
planetu! To ne možemo izjednačavati. Svaka čast žrtvama Bleiburga, ali nisu sve žrtve Bleiburga bile nevine. Saveznici su bombardirali Dresden, pri čemu su stradale tisuće
ljudi, no ne možemo sada reći da su Englezi jednaki Hitleru. Zahvaljujući tom demokratskom svijetu, nismo radnici u rudnicima i niža rasa.
Čini mi se da je taj revival antifašizma i ustaštva, barem ovdje kod nas na Balkanu, rezultat najklasičnijih uzroka. U prvom redu, na to utječe vremenska distanca koja
amortizira svaki fenomen, pa i taj. Zatim se na to nadovezuje obiteljska tradicija, primjerice teže je prihvatiti to da je vaš djed bio koljač u Jasenovcu nego da je bio
nevina žrtva na Bleiburgu.
To je bolji obiteljski scenarij – ljepše je pričati momcima da su djedu presudili komunisti nego da je ubijao i klao. Potrebu za prekrajanjem povijesti imaju obitelji čiji su
članovi u ratu bili kompromitirani. Ljudi koji su završili Drugi svjetski rat kao nevini i nekompromitirani danas žive svoje živote i nemaju potrebu za prepravljanjem povijesne
matrice kao što to imaju potomci ljudi koji su počinili zločine.
U bivšoj Jugoslaviji poginuo je svaki 12. čovjek, što znači da bi se u odnosu na današnju populaciju radilo o dva i pol milijuna ljudi. Iz toga proizlazi da je taj zločin netko
morao počiniti. Krivci za Drugi svjetski rat ne mogu svi biti nevini, jer imali smo milijun i 200 tisuća mrtvih ljudi, kao što ni sve partizane ne možemo smatrati anđelima.
Hrvatska može svoju poziciju antifašističke zemlje, one koja se suprotstavljala fašističkoj ideologiji, u velikoj mjeri, gotovo u cijelosti, zahvaliti hrvatskim partizanima.
A izjednačavati hrvatske partizane i komuniste ne može biti posve istinito.
Neki dan sam saznao podatak da je u bitki na Sutjesci poginulo najviše ljudi iz Kaštel Sućurca, koji nije imao komunističku organizaciju niti je dao nekog viđenijeg komunističkog
lidera. To su bili ljudi koji su bili protiv fašizma. Na to Hrvatska mora biti ponosna, bez obzira na to što su se dogodili incidenti kao što su Bleiburg i Kočevski rog.
Profesor Klasić često naglašava da su historiografi vrlo rijetko konzultirani u takvim i sličnim slučajevima. Kad se upiše studij povijesti, onda se prvo uči da se ne smije iz vida
izgubiti duh vremena. Sva suđenja ratnim zločincima bila su manje-više nelegalna, primjerice suđenje Adolfu Eichmannu. I kada biste uzeli današnje pravosudne principe,
vidjeli biste da ih ne možete aplicirati u vrijeme otprije 70 godina.
S današnjeg pravnog aspekta praviti vivisekciju nekog spora otprije 50 ili 60 godina zaista je smiješno. To je bilo poslijeratno vrijeme u kojem su suradnici okupatora šišani
i bacani u katran, a žene prebijane na cesti. Bleiburg je pak bio jedan trans koji se dogodio nakon pada fašizma. Mussolini je obješen bez suđenja, njegova žena također,
iako vjerojatno nije bila kriva. Kad bismo danas napravili rekonstrukciju slučaja Mussolini, mogli bismo osuditi 50 građana Italije koji su ga objesili bez suđenja i još se
iživljavali na njemu. Kad se izgubi background, duh tog vremena, sve postaje vrlo relativno. Treba shvatiti da je tada bio takav pravni sistem.
Danas ne možete suditi Churchillu zbog bombardiranja Dresdena, što bi današnji UN jako osuđivao, ali u kontekstu 60 milijuna mrtvih ljudi, žrtava Drugog svjetskog rata, ne
možete prosuđivati iz pozicije današnjeg vremena, nego onoga što se tada dogodilo, a to je jedna od najvećih tragedija na planetu, jedno ludilo, koje se manifestiralo i kroz
kasnija suđenja i osvete. To se mora uzeti u obzir kada se govori o prošlosti. Zato je po meni prošlost najbolje ostaviti historiografima da je obrade i kontekstualiziraju, pa
tek onda donositi odluke o tome tko je zapravo bio Draža Mihajlović.
Nisam bezrezervan fan našeg Maršala i zbog njegovog imena i lika znao sam na vlastitim leđima osjetiti posljedice tog režima. Ali kao što kažu Dalmatinci, ‘daj dite materi’,
odnosno dajmo povjesničarima i historiografima da obrade te fenomene. No u tome trebaju sudjelovati i mediji i politika, a trebaju biti uključene i znanstvena i obrazovna
politika. U suprotnom ćemo stalno lutati i udarati glavom o zid te dolaziti do pogrešnih zaključaka i histerije. Tito nije bio ni bolji ni lošiji nego većina lidera tog vremena.
Moramo znati kakvo je to vrijeme bilo. Također, ne smijemo zaboraviti da su žene u Švicarskoj dobile pravo glasa tek u 80-ima, da su crnci još prije 40 godina putovali na s
tražnjim sjedalima autobusa, nisu mogli ući u restorane i njihova se djeca nisu mogla školovati s bijelom djecom. To je bliska prošlost. Mnogi vrhunski intelektualci tog doba,
uključujući naše, bili su rasisti ili ksenofobi, ne zbog toga što su bili loši ljudi, nego zato što je to bio duh tog vremena. Zbog toga Tita treba prosuđivati iz pozicije duha tog
vremena. Tito nije živio u vrijeme hippie pokreta, Tito je živio u vrlo opasnim i teškim vremenima i, kao svaki čovjek, imao je nagon za preživljavanjem.
No nemojte misliti da bi ga njegovi protivnici u tim vremenima tretirali drukčije i da svi oni ljudi, koje je on strpao u zatvor, ne bi i njega zatvorili. To je bila škola tog vremena,
a ti su ljudi bili odgojeni u tadašnjem Sovjetskom Savezu, tako da se sve to mora vrlo rafinirano i duboko analizirati, bez histerije. Pogotovo se ne smiju izjednačavati ustaški pokret
i antifašizam. Bez obzira na Titove grijehe i očigledan trud onih koji to uporno pokušavaju, to će malokome poći za rukom.
Last edited by ninel on 27.09.2015 11:36:02, edited 2 times in total.
Re: Josip Broz Tito
Orson Welles: Tito je poslednji živi velikan našeg doba
Intervju z Orsonom Wellesom iz leta 1979
http://www.e-novine.com/intervju/interv ... -doba.html

- O Jugoslaviji ste uvek govorili samo najlepše. Ima li, ipak, u našoj zemlji nečega što vam se ne dopada?
- Jedino što ne volim u Jugoslaviji je isuviše masna hrana, koja mi ne prija jer imam veoma slabu jetru. Da, ima još nešto - belo vino vam je suviše jako...
- Svojevremeno ste pričali da biste veoma voleli da snimite film o borbi naših partizana...
- Ne znam da li vam je poznato da sam za vreme rata bio prvi američki politički novinar koji se zauzeo za borbu jugoslovenskih partizana. Međutim, film nikada
nisam snimio, jer se situacija u Holivudu mnogo izmenila. Kada sam bio mlad čovek, u Americi smo gledali ne samo engleske, francuske i italijanske filmove, već
i ruske ili indijske. Sada takve filmove gleda samo šaka entuzijasta koja ide na filmske festivale. Nekada je Holivud bio najinternacionalnije mesto u svetu, pola
filmskih zvezda nisu bili Amerikanci. Danas, međutim, gotovo da nema stranaca u Holivudu. Ameriku interesuju isključivo američke filmske priče i ništa drugo.
To je tužno - ali je tako...
- Da li ste politički angažovani?
- Jesam! Doduše, nisam toliko aktivan politički, ali sam zagrejan. Definitivno, ja sam čovek levice, to sam uvek i bio. Amerikanci bi rekli da pripadam progresivnima...
- Kako objašnjavate svoju levu političku orijentaciju, kada ste Amerikanac, rođeni u toj zemlji pre 60 godina...
- Kao i većinu iz moje generacije, tim stremljenjima me je privukao španski građanski rat. Nemoguće je bilo saosećati sa tim ratom, a ne ostati veran idealima
levičara. Moja orijentacija u političku levicu počinje od mog antifašističkog stava. Želeo sam da idem u španski rat, čak sam se prijavio u "Linkoln" brigadu, ali
dok je moja prijava bila birokratski prosleđena, rat u Španiji bio je završen.
- Pre nekoliko godina ste izjavili da biste neobično voleli da snimite dokumentarni film o Titu. Zašto?
- Zato što je Tito poslednji živi velikan među zaista velikim ljudima našeg doba. Ono što ga čini velikim je činjenica da je on bukvalno otac vaše zemije. On je
najveći među ratnim vođama i vođama mira. U tim dvema ulogama niko pre njega nije bio istovremeno toliko uspešan. Mislim da je Tito jedna od najmonumentalnijih
figura novije istorije.
Intervju z Orsonom Wellesom iz leta 1979
http://www.e-novine.com/intervju/interv ... -doba.html

- O Jugoslaviji ste uvek govorili samo najlepše. Ima li, ipak, u našoj zemlji nečega što vam se ne dopada?
- Jedino što ne volim u Jugoslaviji je isuviše masna hrana, koja mi ne prija jer imam veoma slabu jetru. Da, ima još nešto - belo vino vam je suviše jako...
- Svojevremeno ste pričali da biste veoma voleli da snimite film o borbi naših partizana...
- Ne znam da li vam je poznato da sam za vreme rata bio prvi američki politički novinar koji se zauzeo za borbu jugoslovenskih partizana. Međutim, film nikada
nisam snimio, jer se situacija u Holivudu mnogo izmenila. Kada sam bio mlad čovek, u Americi smo gledali ne samo engleske, francuske i italijanske filmove, već
i ruske ili indijske. Sada takve filmove gleda samo šaka entuzijasta koja ide na filmske festivale. Nekada je Holivud bio najinternacionalnije mesto u svetu, pola
filmskih zvezda nisu bili Amerikanci. Danas, međutim, gotovo da nema stranaca u Holivudu. Ameriku interesuju isključivo američke filmske priče i ništa drugo.
To je tužno - ali je tako...
- Da li ste politički angažovani?
- Jesam! Doduše, nisam toliko aktivan politički, ali sam zagrejan. Definitivno, ja sam čovek levice, to sam uvek i bio. Amerikanci bi rekli da pripadam progresivnima...
- Kako objašnjavate svoju levu političku orijentaciju, kada ste Amerikanac, rođeni u toj zemlji pre 60 godina...
- Kao i većinu iz moje generacije, tim stremljenjima me je privukao španski građanski rat. Nemoguće je bilo saosećati sa tim ratom, a ne ostati veran idealima
levičara. Moja orijentacija u političku levicu počinje od mog antifašističkog stava. Želeo sam da idem u španski rat, čak sam se prijavio u "Linkoln" brigadu, ali
dok je moja prijava bila birokratski prosleđena, rat u Španiji bio je završen.
- Pre nekoliko godina ste izjavili da biste neobično voleli da snimite dokumentarni film o Titu. Zašto?
- Zato što je Tito poslednji živi velikan među zaista velikim ljudima našeg doba. Ono što ga čini velikim je činjenica da je on bukvalno otac vaše zemije. On je
najveći među ratnim vođama i vođama mira. U tim dvema ulogama niko pre njega nije bio istovremeno toliko uspešan. Mislim da je Tito jedna od najmonumentalnijih
figura novije istorije.
Re: Josip Broz Tito
"Mi imamo jedinstveno gledište da je rat najveća katastrofa za čovječanstvo i zajedno se borimo za sprečavanje
svakog rata. Mi stojimo na zajedničkom gledištu da je koegzistencija među narodima, bez obzira na društvene
sisteme, jedan od preduslova za miran stvaralački razvitak naroda u svijetu. Iako se mi Jugosloveni nalazimo na
drugom kontinentu, u Evropi, na našoj zastavi je ispisana i parola borbe protiv kolonijalizma, jer mi smatramo
da u svijetu ne može biti sreće i mira sve dotle dok druge zemlje budu nametale svoju volju drugim narodima,
ili dok budu njima vladale. Bez obzira na to što se mnogima ne sviđa takva naša politika, mi ostajemo čvrsto pri
principu da svaki narod ima pravo da sam sobom upravlja, da bude gospodar u svojoj zemlji - i zato vi, kao i svi
drugi narodi na ova dva velika kontinenta, u Aziji i Africi, imate u narodima Jugoslavije svoje saveznike."
(iz govora Josipa Broza Tita na velikom mitingu u gradu Alepu, Sirija, 27. februara 1959.)

svakog rata. Mi stojimo na zajedničkom gledištu da je koegzistencija među narodima, bez obzira na društvene
sisteme, jedan od preduslova za miran stvaralački razvitak naroda u svijetu. Iako se mi Jugosloveni nalazimo na
drugom kontinentu, u Evropi, na našoj zastavi je ispisana i parola borbe protiv kolonijalizma, jer mi smatramo
da u svijetu ne može biti sreće i mira sve dotle dok druge zemlje budu nametale svoju volju drugim narodima,
ili dok budu njima vladale. Bez obzira na to što se mnogima ne sviđa takva naša politika, mi ostajemo čvrsto pri
principu da svaki narod ima pravo da sam sobom upravlja, da bude gospodar u svojoj zemlji - i zato vi, kao i svi
drugi narodi na ova dva velika kontinenta, u Aziji i Africi, imate u narodima Jugoslavije svoje saveznike."
(iz govora Josipa Broza Tita na velikom mitingu u gradu Alepu, Sirija, 27. februara 1959.)

Re: Josip Broz Tito
TITOVA UNUKA GANULA JE ‘RVACKU’ JAVNOST:
"Ako je Tito rekao NE Staljinu mogu i ja Karamarku"

http://www.ukusno.net/titova-unuka-ganu ... karamarku/
Piše Marko Jurič
Kaže Aleksandra, unuka Josipa Broza, da će se gola okupati u Manduševcu ako se trgovi druga Tita preimenuju. Jedna sredovječna žena, nošena silom svojih plemenitih ideoloških
pregnuća, odlučila je svoju stidnu tjelesnu intimu izložiti javnosti. Njena odanost drugu i djedu Titu ganula bi svako pobožno čeljade, ali ne i ove brutalne barbare koji su najavili
počinjenje civilizacijskog harakirija, sramotnog kulturocida detitoiziranje države koje ne bi ni bilo da je bilo po djedovom. Stoga će vjerna unuka izvesti diverziju kako bi napakostila
svima koji će to promatrali, kako bi kaznila javnost koja će iznjedriti bilo koju titosmjenjivačku vlast.
Ako se mogu islamski fundamentalisti dinamitom razvaliti u neprijateljskim državama onda može i ona nudistički sablazniti nedužne prolaznike. Jer tko je nedužan? Takvih nema.
Svojom će ocvalom tjelesnom partiturom tako postati izvor novih nacionalnih frustracija ‘rvacke nacije’, kako je naziva Brozova. Jer ne zaslužuju se zvati hrvatska nacija koja sveto
Titovo ime briše s lica ove zemlje.
Podrugljivost tona ‘rvacka nacija’ otkriva nesretan psihoprofil prožet noćnim morama kojim marširaju sablasne ‘ustaške zmije’, a koje je tako visperno onomad predragi nam
predsjednik dijagnosticirao u jednom bliskoistočnom parlamentu. Nije lako svakog se jutra buditi u državi u kojoj se štuje kult tih jezivih gmižućih reptila markiranih blasfemičnim
samoglasnikom, tvornikom ili vokalom ‘U’.
Njihovim dolaskom na vlast, detroniranjem velikog sina naših naroda i narodnosti, maršala, druga pa ako baš hoćete i ‘Rvata’ Josipa Broza Tita s brojnih ‘rvackih’ trgova, ulica
i udžbenika, početak je propasti civilizacije kakvu poznajemo. A za koju su se, ne smije se nikada zaboraviti, borili najhrabriji sinovi jugoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu,
a osobito nakon njega.
I danas kada je ta mašinerija podlih izdajnika ‘rvackoga’ naroda ponovo digla svoju zmijsku glavu, oklevetala najvećega sina ovih prostora i optužila ga da je masovni ubojica. Svima
je znano da su ustaški koljači pred zapanjenim pogledima humanih boraca NOB-a počinili kolektivno samoubojstvo i to samo zato da bi okaljali sjaj veličanstvene partizanske epopeje.
Ali nema predaje za Brozove sljedbenike. Revolucija nikad ne prestaje. Tito će, ako treba, i sa Dedinja kroz usta svojih boraca ponovo zagrmiti ono svoje povijesno ‘Ne'(bu mene niko
s trga mical). Borci su spremni i čekaju zapovijed. A do tada će za dizanje morala boraca i širenja nemorala jedna unuka, poput hrabre Judite, svojim tjelesnim performansama podići
valove Manduševačkog zdenca, žrtvovati svoju čednost kako bi ustaškim zmijama zgazila okot.
Dosta je laži o ‘rvackoj’ povijesti jer se dobro zna tko je tu koga ubijao, a ne kako to kleveću ustaški propagandisti koji zavode proleterijat, poštenu inteligenciju i seljaštvo.
Smrt fašizmu, sloboda narodu ‘rvackom’!
"Ako je Tito rekao NE Staljinu mogu i ja Karamarku"

http://www.ukusno.net/titova-unuka-ganu ... karamarku/
Piše Marko Jurič
Kaže Aleksandra, unuka Josipa Broza, da će se gola okupati u Manduševcu ako se trgovi druga Tita preimenuju. Jedna sredovječna žena, nošena silom svojih plemenitih ideoloških
pregnuća, odlučila je svoju stidnu tjelesnu intimu izložiti javnosti. Njena odanost drugu i djedu Titu ganula bi svako pobožno čeljade, ali ne i ove brutalne barbare koji su najavili
počinjenje civilizacijskog harakirija, sramotnog kulturocida detitoiziranje države koje ne bi ni bilo da je bilo po djedovom. Stoga će vjerna unuka izvesti diverziju kako bi napakostila
svima koji će to promatrali, kako bi kaznila javnost koja će iznjedriti bilo koju titosmjenjivačku vlast.
Ako se mogu islamski fundamentalisti dinamitom razvaliti u neprijateljskim državama onda može i ona nudistički sablazniti nedužne prolaznike. Jer tko je nedužan? Takvih nema.
Svojom će ocvalom tjelesnom partiturom tako postati izvor novih nacionalnih frustracija ‘rvacke nacije’, kako je naziva Brozova. Jer ne zaslužuju se zvati hrvatska nacija koja sveto
Titovo ime briše s lica ove zemlje.
Podrugljivost tona ‘rvacka nacija’ otkriva nesretan psihoprofil prožet noćnim morama kojim marširaju sablasne ‘ustaške zmije’, a koje je tako visperno onomad predragi nam
predsjednik dijagnosticirao u jednom bliskoistočnom parlamentu. Nije lako svakog se jutra buditi u državi u kojoj se štuje kult tih jezivih gmižućih reptila markiranih blasfemičnim
samoglasnikom, tvornikom ili vokalom ‘U’.
Njihovim dolaskom na vlast, detroniranjem velikog sina naših naroda i narodnosti, maršala, druga pa ako baš hoćete i ‘Rvata’ Josipa Broza Tita s brojnih ‘rvackih’ trgova, ulica
i udžbenika, početak je propasti civilizacije kakvu poznajemo. A za koju su se, ne smije se nikada zaboraviti, borili najhrabriji sinovi jugoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu,
a osobito nakon njega.
I danas kada je ta mašinerija podlih izdajnika ‘rvackoga’ naroda ponovo digla svoju zmijsku glavu, oklevetala najvećega sina ovih prostora i optužila ga da je masovni ubojica. Svima
je znano da su ustaški koljači pred zapanjenim pogledima humanih boraca NOB-a počinili kolektivno samoubojstvo i to samo zato da bi okaljali sjaj veličanstvene partizanske epopeje.
Ali nema predaje za Brozove sljedbenike. Revolucija nikad ne prestaje. Tito će, ako treba, i sa Dedinja kroz usta svojih boraca ponovo zagrmiti ono svoje povijesno ‘Ne'(bu mene niko
s trga mical). Borci su spremni i čekaju zapovijed. A do tada će za dizanje morala boraca i širenja nemorala jedna unuka, poput hrabre Judite, svojim tjelesnim performansama podići
valove Manduševačkog zdenca, žrtvovati svoju čednost kako bi ustaškim zmijama zgazila okot.
Dosta je laži o ‘rvackoj’ povijesti jer se dobro zna tko je tu koga ubijao, a ne kako to kleveću ustaški propagandisti koji zavode proleterijat, poštenu inteligenciju i seljaštvo.
Smrt fašizmu, sloboda narodu ‘rvackom’!
Re: Josip Broz Tito
Tito u automobilskim anegdotama
Simfonija mašina
Tito prolazi kroz velike hale Zavoda “Crvena Zastava” u Kragujevcu. Prate ga visoki republički funkcioneri i direktor Prvoslav Raković.
U fabrici otkivaka radi se punom parom. Radnici su za mašinama, a veliki pneumatski čekići naizmeničnim udarcima stvaraju ritmičku
buku. Tito se zadovoljan okreće direktoru Rakoviću:
– Ovo je prava simfonija mašina. Ovo je muzika koju najradije slušam.
Strada auto
Auto-put “Bratstvo i jedinstvo” postao je već odavno uzak i nepogodan za transport koji se na njemu obavlja.
– Moramo misliti na izgradnju puteva sa više traka – izjavi Tito posle vožnje auto-putom. – Naša auto-strada je danas postala “strada-auto”.
Rasklimatani auto
Bilo je određeno da šofer Njako Šaranović vozi Tita od Podgorice do Žabljaka, na Osmu pokraijnsku konferenciju KP za Crnu Goru.
– Nigdje se ne smiješ na putu zaustavljati. Gledaj da sve pređeš u jednom dahu – dali su upustva šoferu. – Putnik koga voziš veoma žuri.
Tito tako čeka, kad začu neko zaglušujuće tandrkanje. Ubrzo se iza krivine pojavi nešto što bi trebalo da liči na auto. Jedva se kretao
po kaldrmi.
– Hoćemo li ovim? – sumnjičavo će Tito.
– Ide on dobro – odgovori šofer. – Nema puta koji on neće sa lakoćom prevaliti.
Pođoše. Vozili su se sve do Nikšića i tu, tpak, malo stadoše – da se osveže hladnim pićem, a onda nastaviše prema Šavniku i Žabljaku.
Auto je, međutim, toliko tresao i stenjao da se i razgovor jedva mogao voditi. Samo što ga nisu morali rukama pridržavati sa strane –
da se ne raspadne.
– Hoće li izdržati? – pita Tito.
– Ajde jadan, k’o soko je!
Samo što to Njako izgovori, a auto stade.
Prvi izlazak u grad
Da bi što bolje zaštitila Tita od bilo kakve opasnosti u tek oslobođenom Beogradu, Komanda gardijske jedinice došla je na ideju da za
oružanu pratnju iskoristi jedna zaplenjena nemačka borna kola koja su u sredini imala puškomitraljez, a sa strane klupe za vojnike.
Sve je bilo pripremljeno za prvi izlazak Tita u grad. Vojnici iu bili spremni da na dati znak zauzmu mesta.
Maršal je izašao u dvorište Belog dvora.
– Hoćemo li?
Već htede da uđe u svoja kola kad ugleda oklopni automobil.
– Što je ovo, drugovi?
– Pripremili smo se za pratnju.
– Zar s ovim? Vratite to odmah u garažu. Nisam u okupiranom, nego u oslobođenom Beogradul
Uvek otvoreno
Kada je specijalni avion jugoslovenskog predsednika aterirao na aerodrom glavnog grada Kambodže, na pisti je, primetno uzbuđen,
čekao princ Norodom Sihanuk sa kambodžanskim velikodostojnicima.
Na aerodromu, umesto jednih, čekala su dvoja kola: otvorena i zatvorena.
– Što je ovo? pita Tito.
– Da, gospodine predsedniče, to sam specijalno zbog vas pripremio. Da odaberete u kojima želite da se vozite kroz grad.
– Tu se ja ne dvoumim – raspoloženo odgovori Tito. – Ja sam uvijek za otvoreno, pa i za otvorena kola.
Izvor: Avto Magazin
Broj 12 od 04.06.1974. godine
Simfonija mašina
Tito prolazi kroz velike hale Zavoda “Crvena Zastava” u Kragujevcu. Prate ga visoki republički funkcioneri i direktor Prvoslav Raković.
U fabrici otkivaka radi se punom parom. Radnici su za mašinama, a veliki pneumatski čekići naizmeničnim udarcima stvaraju ritmičku
buku. Tito se zadovoljan okreće direktoru Rakoviću:
– Ovo je prava simfonija mašina. Ovo je muzika koju najradije slušam.
Strada auto
Auto-put “Bratstvo i jedinstvo” postao je već odavno uzak i nepogodan za transport koji se na njemu obavlja.
– Moramo misliti na izgradnju puteva sa više traka – izjavi Tito posle vožnje auto-putom. – Naša auto-strada je danas postala “strada-auto”.
Rasklimatani auto
Bilo je određeno da šofer Njako Šaranović vozi Tita od Podgorice do Žabljaka, na Osmu pokraijnsku konferenciju KP za Crnu Goru.
– Nigdje se ne smiješ na putu zaustavljati. Gledaj da sve pređeš u jednom dahu – dali su upustva šoferu. – Putnik koga voziš veoma žuri.
Tito tako čeka, kad začu neko zaglušujuće tandrkanje. Ubrzo se iza krivine pojavi nešto što bi trebalo da liči na auto. Jedva se kretao
po kaldrmi.
– Hoćemo li ovim? – sumnjičavo će Tito.
– Ide on dobro – odgovori šofer. – Nema puta koji on neće sa lakoćom prevaliti.
Pođoše. Vozili su se sve do Nikšića i tu, tpak, malo stadoše – da se osveže hladnim pićem, a onda nastaviše prema Šavniku i Žabljaku.
Auto je, međutim, toliko tresao i stenjao da se i razgovor jedva mogao voditi. Samo što ga nisu morali rukama pridržavati sa strane –
da se ne raspadne.
– Hoće li izdržati? – pita Tito.
– Ajde jadan, k’o soko je!
Samo što to Njako izgovori, a auto stade.
Prvi izlazak u grad
Da bi što bolje zaštitila Tita od bilo kakve opasnosti u tek oslobođenom Beogradu, Komanda gardijske jedinice došla je na ideju da za
oružanu pratnju iskoristi jedna zaplenjena nemačka borna kola koja su u sredini imala puškomitraljez, a sa strane klupe za vojnike.
Sve je bilo pripremljeno za prvi izlazak Tita u grad. Vojnici iu bili spremni da na dati znak zauzmu mesta.
Maršal je izašao u dvorište Belog dvora.
– Hoćemo li?
Već htede da uđe u svoja kola kad ugleda oklopni automobil.
– Što je ovo, drugovi?
– Pripremili smo se za pratnju.
– Zar s ovim? Vratite to odmah u garažu. Nisam u okupiranom, nego u oslobođenom Beogradul
Uvek otvoreno
Kada je specijalni avion jugoslovenskog predsednika aterirao na aerodrom glavnog grada Kambodže, na pisti je, primetno uzbuđen,
čekao princ Norodom Sihanuk sa kambodžanskim velikodostojnicima.
Na aerodromu, umesto jednih, čekala su dvoja kola: otvorena i zatvorena.
– Što je ovo? pita Tito.
– Da, gospodine predsedniče, to sam specijalno zbog vas pripremio. Da odaberete u kojima želite da se vozite kroz grad.
– Tu se ja ne dvoumim – raspoloženo odgovori Tito. – Ja sam uvijek za otvoreno, pa i za otvorena kola.
Izvor: Avto Magazin
Broj 12 od 04.06.1974. godine
Re: Josip Broz Tito
''Titova Jugoslavija je imala petogodišnji plan, a današnja Srbija nema ni dnevni
red. Nešto nisam primjetio da su Tita nadmašili oni koji su ga osporavali, ali sam
primjetio da su nas za poslijednih 25 godina upropastili." -
Ognjen Daković, pisac, muzicar i glumac

red. Nešto nisam primjetio da su Tita nadmašili oni koji su ga osporavali, ali sam
primjetio da su nas za poslijednih 25 godina upropastili." -
Ognjen Daković, pisac, muzicar i glumac

Re: Josip Broz Tito
ja, človek je bil grozen...
iz komada- Dragi tito-HZA...neče da napadne balkan, nego če da napadne planetu... pa še res je
iz komada- Dragi tito-HZA...neče da napadne balkan, nego če da napadne planetu... pa še res je
Preden začneš slikati, moraš imeti v konici čopiča srce, roko in misli!
Re: Josip Broz Tito
"Nijedna zemlja nije bila miroljubiva kao Jugoslavija, izgrađena korak po korak i deo po deo nakon
što ju je Hitler uništio. Onda smo je mi uništili, uradili smo isto što i Hitler. Tito ju je izgradio ciglu
po ciglu, a onda smo stigli mi i srušili je svojim imperijalističkim ličnim interesima. Kako možemo biti
spokojni nakon toga? Ako je mirna zemlja poput Jugoslavije bila suočena s takvom tragedijom,
Generalna skupština bi trebalo da pokrene istragu i da odluči koga osuditi na Međunarodnom sudu.“
Moamer Gadafi, UN 2009
http://www.kurir.rs/planeta/dan-kada-je ... ak-1976287

što ju je Hitler uništio. Onda smo je mi uništili, uradili smo isto što i Hitler. Tito ju je izgradio ciglu
po ciglu, a onda smo stigli mi i srušili je svojim imperijalističkim ličnim interesima. Kako možemo biti
spokojni nakon toga? Ako je mirna zemlja poput Jugoslavije bila suočena s takvom tragedijom,
Generalna skupština bi trebalo da pokrene istragu i da odluči koga osuditi na Međunarodnom sudu.“
Moamer Gadafi, UN 2009
http://www.kurir.rs/planeta/dan-kada-je ... ak-1976287

Re: Josip Broz Tito
Na današnji dan, 17. oktobar 1972.god., Britanska kraljica Elizabeta II je stigla u zvaničnu posetu Jugoslaviji,
prvu posetu britanskog monarha jednoj komunističkoj zemlji.
Poseta je trajala do 22. oktobra 1972.god. Tito ju je ugostio na Brionima, svojoj letnjoj rezidenciji, a upriličio
joj je i posetu ergeli lipicanera u Djakovu.
(Fotografija snimljena 17.10.1972. prilikom posete britanske kraljice Elizabete Druge Jugoslaviji (foto: TANJUG)).

prvu posetu britanskog monarha jednoj komunističkoj zemlji.
Poseta je trajala do 22. oktobra 1972.god. Tito ju je ugostio na Brionima, svojoj letnjoj rezidenciji, a upriličio
joj je i posetu ergeli lipicanera u Djakovu.
(Fotografija snimljena 17.10.1972. prilikom posete britanske kraljice Elizabete Druge Jugoslaviji (foto: TANJUG)).

Re: Josip Broz Tito
tole oddajo sem enkrat že gledal. Tule je samo del te.
Preden začneš slikati, moraš imeti v konici čopiča srce, roko in misli!


