Tribuna ob najavi novega filma Lordana Zafranovića Otroci s Kozare.
Obvezno branje za ljubitelje hudojamskih ustašev in druge janšiste.
Dok god netko od Hrvata ne klekne u Jasenovcu i zatraži oprost,
neće biti mira
https://www.portalnovosti.com/dok-god-n ... -biti-mira
piše Goran Borković
Smatram da moj film o djeci s Kozare, koji simbolički financira Srbija, mora imati i hrvatskog producenta.
Dok god netko od nas Hrvata ne klekne u Jasenovcu i zatraži neku vrstu oprosta, kao što je to napravio Willy
Brandt, neće biti mira oko tog pitanja, kazao je na tribini SPD-a ‘Privrednik‘ redatelj Lordan Zafranović.
Kozaračka djeca – žrtve po drugi put naziv je prve tribine SPD-a ‘Privrednik‘ održane u novim uvjetima preko
podcasta i bez publike. Gosti Saše Kosanovića bili su povjesničarka i članica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac
Nataša Mataušić, inače autorica doktorske disertacije ‘Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece
– žrtava ustaškoga režima‘ na osnovu koje je nedavno objavila knjigu, povjesničar iz Arhiva Srba u Hrvatskoj
i novinar Tihomir Ponoš te redatelj Lordan Zafranović, koji se priključio putem interneta kako bi govorio o
novom filmu u kojem će se baviti baš sudbinom kozaračke djece.
Razgovor je započeo o pokušaju nametanja povijesnog revizionizma u Hrvatskoj u čiju svrhu se koristi i napad
partizanskih snaga na Jastrebarsko i uzimanje djece iz tamošnjeg logora. – Za taj napad su znala i djeca, koja
su bila na vezi s partizanima, kao i ustaše koje su se povukle iz Jastrebarskog, ostavljajući tek jednu jedinicu
domobrana koju su partizani razbili. Partizani su poveli između 700 do 900 djece sa sobom u šumu. Kako je dio
njih bio u slabom zdravstvenom stanju, jer su mjesec dana prije došli u logor, njih 400 je vraćeno u Jasku.
Stariji su otišli s partizanima. Jedan dio otišao je za Sloveniju, a drugi se vratio kućama na Baniji i Kordunu ili
otišao dalje za Bosnu. Radilo se o opravdanoj oružanoj akciji koju ne treba komemorirati, s obzirom da među
djecom i onima koji su ih čuvali u prihvatilištu nije bilo žrtava – kazala je Nataša Mataušić, naglasivši da je
smrtnost djece u Jastrebarskom bila velika te da ih je više od 400 umrlo od tifusa.
Podsjetila je da na logor u Gornjoj Rijeci gdje je po zapovijedi zloglasnog ustaše Maksa Luburića bilo poslano
400 najljepših dječaka i djevojčica s ciljem odgoja u hrvatskom duhu kojim je upravljala Ustaška nadzorna
služba. Kako se radilo o logoru u kojem su prije bili Židovi i Srbi i gdje je vladala velika zaraza, od 400 djece
njih 90 je umrlo u roku od nekoliko dana, a uvjeti su bili užasni tako da je njih deset spavalo u jednom krevetu.
Prema Ponoševim riječima, povijesni revizionizam započeo je početkom 90-ih, a zadnjih godina se dodatno
zahuktao. - Danas više nije čudno u javnom prostoru čuti tvrdnje da je Ante Pavelić skrbio o kozaračkoj djeci,
što je ravno silasku s uma. Postavlja se pitanje zašto je Pavelić skrbio o njima? Jer su ostala bez roditelja.
Zašto su ostala bez roditelja? Odgovor je jasan. Roditelji su većinom bili Srbi koji nisu preko noći postali loši
očevi i majke koji su potjerali djecu pa je došao Pavelić da brine o njima. Istina je da su ustaše uništile njihove
porodice i otjerali roditelje u logore ili ih pobili.
Govoriti da je čovjek koji ih je pretvorio u siročad njihov skrbnik predstavlja ozbiljnu mentalnu retardaciju
– rekao je Ponoš, kritizirajući Ministarstvo branitelja koje financijski podržava udruge koje zastupaju takve
stavove. Ponoš kaže da je duže vremena praksa u Hrvatskoj da državna tijela imaju jednu priču za unutrašnjo-
političke potrebe, a druge za međunarodnu zajednicu, kao i da se neki uporno trude Hrvatsku prevesti u tabor
poraženih u Drugom svjetskom ratu, koja je bila strana zla.
Nataša Mataušić je spomenula da zagovornici revizionizma imaju prilično medijskog prostora za iznošenje svojih
stavova. Spomenula je pritom primjer Igora Vukića i njegovo gostovanje u Podcastu Velebit gdje je iznio veliku
‘količinu laži i odvratnosti‘, prikazujući partizanski otpor na Kozari kao ilegalan napad na državu prilikom kojeg
su ustaše spašavale djecu. - Davanje prostora takvim ljudima je u doslovnom smislu ne samo negiranje genocida,
nego i Holokausta, koje treba zabraniti zakonom. Na žalost, naša vlast je nelojalna i reagira onako kako misle da
im u određenom trenutku odgovara – istaknula je Nataša Mataušić.
Zafranović je ispričao dojmove nakon posjeta Jasenovcu 80-ih godina kada ga je, kako je rekao, uhvatio strah
kad je shvatio grozotu masovnog zla koju su naši susjedi napravili. - Vraćajući se s ekipom u kombiju svi smo
pjevali arije kako bismo izbacili tu strahotu iz sebe, nakon čega sam odlučio snimiti film o Jasenovcu koji
nikada u Hrvatskoj nije javno prikazan, ali je ipak našao svoj put do publike i osvojio Grand Prix u Beogradu
i bio kandidiran za Oscara. Imali smo velike šanse, ali je reagirao Josip Vrhovec i zatražio da se hitno vrati
u zemlju tako da na kraju nije konkurirao za veliku nagradu– ispričao je Zafranović, pozvavši na borbu protiv
revizije povijesti da ‘kriknemo protiv užasa koji se događao u NDH‘.
Rekao je da je zbog filmova koje je radio morao emigrirati i da je on i danas politički problem, s obzirom da
35 godina nije dobio niti lipe od hrvatske kinematografije te da je oko prikazivanja svog filma o Jasenovcu
- čiji je HRT producent a nikada na toj televiziji nije bio prikazan - pisao i predsjedniku Zoranu Milanoviću.
- I dalje mislim da film o djeci Kozare, koji simbolički financira Srbija, mora imati i hrvatskog producenta.
Dok god netko od nas Hrvata ne klekne u Jasenovcu i zatraži neku vrstu oprosta, kao što je to napravio Willy
Brandt, neće biti mira oko tog pitanja. Važno je da ljudi vide taj film, da ga eduaktivno pogledaju i oni mladi
ljudi koji dižu desnicu na stadionima kako bi shvatili koliko je zla napravila ta tvorevina. Kad sam radio svoje
filmove, poput ‘Testamenta‘ ili ‘Okupacije u 26 slika‘, skinuo sam tu ustašku sjenu sa sebe. Radio sam filmove
kako bi se ljudi zapitali kako je moguće da se to desilo u našoj sredini - kazao je Zafranović, ističući da je
fašističko zlo u Europi sankcionirano, a da se u Hrvatskoj još uvijek čeka s tim. Drago mi je što je došlo do
nekakvih korake, koji su iako mali, vrlo značajni za nas. Moramo polako gaziti za njima i ići dalje, zaključio
je redatelj.
Inzistiranje vlasti u Jugoslaviji na brojci od 700.000 stradalih u Jasenovcu, za potrebe ratne odštete, veliki
je krimen te države kao i da se svi relevantni povjesničari danas slažu da ukupna brojka stradalih ne prelazi
130.000, tvrdi Tihomir Ponoš, dok je Nataša Mataušić kazala da se logor ne može doživjeti u cjelini sve svoje
strahote dok se ne posjeti i Gradina, u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje se nalaze i masovne grobnice te
da bi trebalo napraviti skelu koja bi posjetioce prevozila preko Save, baš kao što se to radilo s logorašima.
Spomenula je također i rasprave oko natpisa na spomen-ploči Diani Budisavljević koja bi trebala biti postavljena
na njenoj rodnoj kući u austrijskom Innsbrucku oko toga da li na ploči treba pisati da je spašavala srpsku djecu
ili jednostavno – djecu.