Še pomnite tovariši

Vse ostale teme, ki vam padejo na pamet.
No saj sam naslov pove vse.

Moderatorji: TomDarjangCortoTornadoMioke

Odgovori
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Slika
Uporabniški avatar
tilitili
STRIPOHOLIK
Prispevkov: 6356
Pridružen: 26.02.2009 21:26:50
Kraj: zagorje ob savi

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a tilitili »

Saša Zurovac, legendarni Kliker, pjevač straobalnog komada “Na morskome plavom žalu” iz filma “Sećaš li se Doli Bel”, umro pre neki dan.



Vir BUKA:

Zurovca je u siječnju 2002. posjetila Renata Rašović, tadašnja reporterka Jutarnjeg, u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidskih osoba u Bakovićima pokraj Fojnice, u kojem je tada boravio već tri godine. Tamo je, kao i u filmu koji je obilježio, predvodio orkestar Zavoda. Umjesto in memoriama odlučili smo iz prašnjave arhive izvući priču Renate Rašović o Zurovcu i njegovom životu u Zavodu i ponovno je objaviti jer teško da bi se iskrenije, dirljivije i opipiljivije mogla ispisati storija o naturščiku koji je jednom ulogom ispisao povijest filmske industrije bivše Jugoslavije. Počivao u miru, Klikeru!

...
Dvadeset godina kasnije, udobno zavaljen u uredu upravitelja, Saša Zurovac svoju je rolu izrecitirao u dahu i zvučalo je kao nekad, na velikom filmskom platnu. Ovaj put, međutim, nije zapjevao. Ne ide ga pjesma, kaže, nisu ta vremena. Ona kad se iz Venecije vraćalo sa Zlatnim lavom za “Sjećaš li se Dolly Bell” Emira Kusturice, koji ga je istrgnuo iz anonimnosti i njega, filmskog naturščika, stavio uz bok najvećima. Proteklo je odonda i Miljacke i Drine, a mjesto radnje više nije sivilo sarajevske periferije, koju je tako vjerno oslikao film, nego Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Bakovićima pokraj Fojnice, pedesetak kilometara od bosanske prijestolnice. I tako već više od tri godine.

Ipak, teško se oteti dojmu da Saša danas živi svojevrsni nastavak filmske priče o Dolly Bell. Je li Zavod u Bakovićima za njega inačica onoga filmskog Doma kulture Crni vrh, je li ovaj upravitelj za njega neki novi upravnik Ćoro, da li baš bez razloga danas predvodi orkestar Zavoda kao nekoć u filmskoj priči? I što se, zapravo, dogodilo? Pitati za zdravlje našim je južnim susjedima stvar dobrog odgoja, no u ovoj ustanovi to svakako nije najprimjerenije. Valjalo se odvažiti.

- Tužan sam - rekao je jednostavno, ritmički se zibajući na stolcu, ruku podvučenih pod pazuha. Ovaj 54-godišnjak na trenutke se doimao poput uvrijeđena djeteta. Razumljivo, jer ovaj razgovor nije vođen u zadimljenom kafiću kakvog glumačkog udruženja. I kad se već činilo da će ova priča završiti prije nego što je počela, susretljivi upravitelj Ivo Markija upozorit će da je teško predvidjeti tijek razgovora sa Sašom.

Sunce koje se tog jutra pojavilo nakon tjedana nezapamćene studeni donijelo je promjenu vremena, a s time i pošast depresije, ćudljivo ponašanje i ostale tegobe kroničnih duševnih bolesnika. Za razliku od većine pacijenata, čija teška, kao i ona vedrija raspoloženja potraju, Saša ih češće mijenja, pa i u jednom danu.

Kartoteka

Sjeća se upravitelj kako su se u početku neki ovdašnji socijalni radnici i terapeuti čudili Sašinoj prisutnosti u Zavodu. Pa on je glumac, legenda, govorili su. Kada je obolio i zašto, mnogima nije bilo jasno. Rat je zameo i dragocjene bolničke kartoteke, pa im je preostalo samo da od šturih podataka sastave mozaik koji je trebao ispričati kako je Sašu rat zatekao na psihijatriji u Jakešu kod Modriče, na teritoriju današnje Republike Srpske. U ljeto 1992. srpski su vojnici, kako se kasnije pričalo, pretrpali autobuse teškim bolesnicima i bezdušno ih iskrcali u predgrađu Tuzle, puštajući ih da lutaju bez hrane, lijekova i medicinske pomoći. Nitko ne može pouzdano reći koliko su tako lutali dok ih jednog po jednog nisu smjestili na psihijatrijski odjel tuzlanske bolnice gdje je Saša dočekao kraj rata. Tuzlu je napustio u veljači 1996., potom je nešto više od godine boravio kod sestre Dobrile u Sarajevu, no kako se njezin suprug u međuvremenu teško razbolio, u ljeto 1997. bila je prisiljena Sašu smjestiti u Bakoviće.

Ona ista pogrbljena prilika, prepoznatljiva kukasta nosa koji mu je svojedobno donio filmsku slavu, zaista je djelovala tužno, a velike svijetloplave oči isijavale su strah. Razgovarati o vremenima “Dolly Bell” pokazalo se ispravnim. Pogled mu se u trenu razbistrio pa je putovanje Sašinom osebujnom biografijom moglo početi.

- Bila su to vremena. Mogao sam karijeru nastaviti u inozemstvu. Želio sam biti kao Gary Cooper i John Wayne ili čak Richard Burton koji je volio Elizabeth Taylor. Mislim da bih bio dobar u vesternima. Sada to više ne mogu - otvorio se Saša najednom poput školjke. Prisjetit će se potom bezbrižnog djetinjstva i odrastanja u Mostaru, igre s mlađom braćom Nenadom i Draganom i sestrom Dobrilom. Bilo mu je dvanaest kad se obitelj preselila u Sarajevo, u novi stan koji joj je dodijeljen.

U to je doba prvi put čuo pjesmu “Na morskome plavom žalu” i odmah je zavolio kao da je znao da će ga, posve drugog, dubljeg značenja, pratiti cijeli život. Učio je za ličioca, a živio za umjetnost. Vrata filmskog svijeta Saši su se odškrinula potkraj sedamdesetih kada ga je njegov dobri susjed, sarajevski redatelj Tomo Janjić, angažirao za svoga “Glinenog goluba”, rame uz rame s ondašnjim glavnim zvijezdama jugoslavenskog filma Batom Živojinovićem i Ljubišom Samardžićem. Saša je u svom filmskom debiju u nekoliko kadrova vukao sanjke, ali to je sve čega se, barem u trenutku razgovora s nama, mogao sjetiti. No, i to je bilo dovoljno za njegov najveći filmski zalogaj, o kojemu nije niti mogao sanjati. Mladi redatelj Emir Kusturica, kojemu su i struka i kritika predviđale blistavu budućnost, u to je vrijeme okupljao glumce za svoj prvi veliki projekt pod radnim naslovom “Sjećaš li se Dolly Bell”. Angažirao je tada prvu postavu glumačkih zvijezda poput Slavka Štimca, Slobodana Aligrudića, Mire Banjac i Pavla Vuisića, ali na setu je okupio i dvanaest naturščika koji će filmu dati poseban šarm. Među njima, u ulozi Klikera, našao se i Saša Zurovac, ne slučajno.

Glineni golub

- Kusturica me je vidio u ‘Glinenom golubu’ i pozvao na razgovor. Bio je zadovoljan, pa sam odmah dobio knjigu snimanja. Prije svakog kadra Kusta je glumcima davao upute, ali meni to nije trebalo. Marljivo sam učio kod kuće pa sam svoju ulogu već znao napamet. Ništa meni nije trebalo dvaput reći. Bio sam inteligentan, odmalena dobar glumac, ali je Kusta u meni razotkrio taj dar - prisjeća se Saša Zurovac.

Snimanje je trajalo tri mjeseca, a Saša se sjeća da je na setu, koji je znao potrajati od zore do kasno u noć, Kusturica tražio veliku disciplinu. Glumce koji su došli iz drugih republika smještalo se po hotelima, a Saša je smještaj u svome domu ponudio Slavku Štimcu, pa ga je imao prilike dobro upoznati. Pamti i večeri u Udruženju filmskih radnika nakon napornih snimanja. Sjeća se dobro 1981. i premijere u sarajevskom kinu Mladost, ovacija i snopova svjetala kojima su ga obasipali. Uspjeh filma prešao je granicu ondašnje države. Kusturica se vratio ruku punih prestižnih priznanja filmskog svijeta, a Saši je za dlaku izmaknula pulska Zlatna arena za najbolju sporednu ulogu. Tu nepravdu, kaže, teško je prebolio.

- Ali raja je to znala bodovati. Počeli su me prepoznavati na ulici, tapšati po ramenima, plaćati piće. Govorili su da sam zvijezda, a ja njima da zvijezde svijetle gore, na nebu. Htio sam ostati to što sam uvijek bio - prisjeća se Saša Zurovac.

Uloge pljušte Sjetio se Kusturica opet svog Klikera pa ga je 1985. pozvao na snimanje novog filmskog hita, “Oca na službenom putu”, gdje je Saša ostvario malu ulogu vojnika koji negdje u Zvorniku čavrlja s glavnim glumcima, Mikijem Manojlovićem i Mirjanom Karanović. Kako je, zahvaljujući stvorenim vezama, dobio posao ličioca na sarajevskoj televiziji, jednom je, pripremajući interijer studija za novogodišnji doček zapeo za oko redatelju Miroslavu Mandiću koji ga je angažirao za svoj kratki film “Brak radnika”. Dvije godine kasnije., 1987., Saša nastupa i u dugometražnom “Životu radnika”, a uloge pljušte jedna za drugom: u “Mirisu dunja”, potom u “Vanbračnom putovanju” s Mirom Banjac...

Saša nakratko zastaje. U dnevnom boravku, gdje je za taj dan predviđena prigodna projekcija “Dolly Bell”, već su nestrpljivo čekala njegova braća po muci. Premda nakon stotina projekcija svaki dijalog, zajedno sa Sašom, znaju izgovoriti napamet, još su se jednom iskreno razveselili, tapšući u prolazu svoga Glumca, kako ga zovu. Zauzeo je Saša svoje mjesto, u prvom redu, a na ekranu su se počela izmjenjivati njemu draga lica Dine, Šintora, Ćore, Topa, Ljubice kurave, a i njega, Klikera. “Dobro si mu reko, Glumac!” čulo se odostraga, pomiješano s grlatim smijehom, krkljanjem, glasnim tupkanjem nogama po parketu. Na poziv upravitelja da nakon projekcije otpjeva “Na morskome plavom žalu” uživo, za raju, odmahnuo je rukom: nije za to raspoložen.

Kad smo se vratili u upraviteljevu sobu, još je jedno pitanje ostalo prešućeno. Što se, zaista, dogodilo? Godine 1988. umrla mu je majka Anka. Slomio se, nije kamen. Nakon gubitka oca majčina smrt bila je kap previše. Sljedeće što je izgubio bilo je samopouzdanje, pa onda vjera, a na kraju je izgubio i želju za životom. I tada je počeo njegov strmoglavi ples prema dnu. Što mu je, pak, rat donio i odnio, Saša ne priča nikome. Kad šuti, ne boje ga se. Nije agresivan prema drugima, on svoju bol usmjeri na samoga sebe, pa se i ozlijedi. Sve što želi je da ode, da nestane, jer zastor ove predstave odavno je pao...

Dani u Bakovićima prolaze sporo. Zahvaljujući dnevnoj dozi Akinetona i Mellerila, noći gotovo da i nema. Tristo trideset štićenika na doručak silazi u 8.30, ručak je u 13, a večera u 19 sati. Utorkom ih razveseli disko u društvenoj prostoriji, a jednom mjesečno organizira se proslava svih rođendana u tome mjesecu. Saša je u Zavodu pronašao dva dobra prijatelja, Jedinka Vidovića i Željka Matića, koji će za njega uglas reći da je dobar čovjek i da najviše vole kad prije spavanja zapjeva “Eminu, od majke jedinu”. Razveselio bi ih bazen, pa i ovom prigodom mole dobre ljude za pomoć.

A Saši? Njemu je svejedno.

- Usamljen sam. Nisam Richard Burton niti sam pronašao svoju Elizabeth Taylor. Predao sam se životu i želim preminuti. Tako to bude kad shvatiš da nije glumac onaj tko glumi, previše je glumaca iza kamere - kaže Saša. U trećem satu razgovora Saši, već posve shrvanom umorom, glava je posve klonula. Zgrčio se sve do koljena. Dugo je tako šutio, a onda je naglo ustao. I na posljednji pokušaj upravitelja Ive Markije da barem za kraj otpjeva gostima “onu svoju” odmahnuo je rukom, a potom je ispružio u znak pozdrava i za sobom zatvorio vrata. Upravitelj je uzdahnuo. Težak je to posao, no zavoliš ga, kao i ove nesretne i izgubljene ljude koji ti se uvuku pod kožu. A ima ih svakakvih. Pacijent ove bolnice svojedobno je bio izvjesni Miroslav, matematički genij. Pa mali Pinjo, sarajevska legenda koja je za rata izluđivala srpske snajperiste trčeći od mosta do mosta s uzdignutim srednjim prstom.

Zdravi um

Jedna od pacijentica je magistrica strojarstva, žena crne kose pokraj koje smo trenutak prije prošli. Pa da se čovjek zapita gdje je, uopće, granica između zdravog uma i onoga koji je to prestao biti, i da se uplaši koliko je ta granica tanka i jedva vidljiva...

A onda se iznenada, isprva tiho pa glasnije, s hodnika prolomilo: “... gdje ćarlija vjetrić mio, plavušu sam bajnu snio, o kako sam sretan bio”. Ponavljao je Saša svoju pjesmu, ponavljao poput kakve brojalice, i zvučala je poput najljepše arije. Privukla je jednu po jednu raščupanu glavu koje su netremice stale zuriti u svoga Glumca, bolničkog slavuja, kao da su svjedoci bogzna čega, samo njima razumljivog i važnog. A Saša? Naglo je zamuknuo pa pogledom otpratio suzu što mu se izdajnički otkotrljala niz obraz, a onda se u grobnoj tišini nekamo uputio ulaštenim bolničkim hodnikom glave pribijene na prsa.

I ni venecijanski Lav ni sto Zlatnih palmi ovoga svijeta ne bi ga natjerali da zastane. Ne osvrćući se, samo je nakratko pogledao kroz prozor. Vani je svjetlucao siječanjski snijeg.

-------
Lahko dodam samo še: Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem.

Slava mu!
WHOOOOA BIG FELLA; WHOOOA.
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Na današnji dan je umrl legendarni Komandant Stane.

Franc Rozman – Stane (27. 3. 1911- 7. 11. 1944)

Franc Rozman se je rodil v revni kmečki družini iz Spodnjih Pirnič pri Ljubljani. Med obiskovanjem osnovne šole je Rozman služil kot hlapec
in pastir pri bogatih kmetih, kasneje se je v Ljubljani izučil za peka, neuspešno kandidiral za sprejem v podoficirsko šolo, odslužil vojaški rok
z delom v vojaški pekarni v Petrovaradinu pri Novem Sadu in pridobil čin desetnika, nazadnje pa je preživel še polom lastne pekarne v Domžalah.

Zanesljivih virov o Rozmanovem delovanju v naprednem delavskem gibanju v prvi polovici 30-ih let ni. Zdi se, da je na njegov svetovni nazor
v tistem času še najbolj vplival Valentin Rožanc – udeleženec legendarnega judenburškega upora (1918), železničarski sindikalist in član KPJ,
ki ga je izobraževal, materialno podpiral in mu nazadnje izposloval vajeništvo v Ljubljani. Rozmanova pot k revolucionarnemu gibanju je bila
bolj kot ne pustolovske narave. Leta 1936 se je poskušal preko Italije prebiti do Abesinije (Etiopije), da bi se pridružil odporu etiopskega ljudstva
proti imperializmu fašistične Italije, vendar so ga izgnali nazaj v Jugoslavijo. Istega leta je na lastno pest odpotoval v Španijo, da bi se pridružil
republikanski armadi v boju proti monarhističnim silam.

Rozman je bil tako med prvimi jugoslovanskimi španskimi borci, ki so v Španijo v velikem številu (1600; iz Slovenije okoli 500) in v organizaciji
KPJ večinoma odpotovali leta 1937, kar polovica pa jih je tam tudi padla. Udeležil se je bitke za Madrid, postal član Komunistične partije Španije
in kasneje KPJ, opravil oficirski tečaj in postal poročnik ter služil kot komandir Gubčeve čete ter kot komandant bataljona v 15. mednarodni
brigadi. Po zlomu španske republike je bil leta 1939 interniran v Franciji, kjer je bil aktiven v taboriščni partijski celici. Njegov sotovariš Ratko
Vujović-Čoće je kasneje pripovedoval, da je Rozman rad sanjaril o moderni, mehanizirani pekarni, ki bi jo zgradili po revoluciji, mladi pa se
v njej ne bi mučili z mesenjem in peko kruha, kakor se je on. Po direktivi partije se je leta 1941 javil za delo v Nemčiji, kar pa je izkoristil za
pobeg v Jugoslavijo. Zaradi vojaških izkušenj mu je vodstvo osvobodilnega gibanja na Slovenskem kmalu zaupalo najodgovornejše naloge.

Franc Rozman – Stane je v Sloveniji odigral odločilno vlogo pri preoblikovanju partizanske vojske v pravo ljudsko armado, ki je v letih 1942-1944
prehodila težavno organizacijsko pot od gverilskih grup, odredov in bataljonov do pravih korpusov. Leta 1943 je bil Rozman-Stane imenovan za
komandanta glavnega štaba partizanske vojske v Sloveniji, jeseni 1944 pa je umrl v nesreči, do katere je prišlo med preizkušanjem minometa.
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Hitlerjevi pozabljeni otroci
http://www.vecer.com/deklica-z-dvema-imenoma-6276520

"Leta 1955 je izpod peresa pisatelja Antona Ingoliča izšla mladinska povest z naslovom Deček z dvema imenoma, ki govori o nemškem
fantu Kurtu, v resnici Slapnikovem Janku iz Savinjske doline, ter o prizadevanjih njegove prave matere, da svojega ugrabljenega sina,
po letih življenja pri krušnih starših, spet dobi nazaj. Kurt alias Janko je sicer izmišljena oseba, a zasnovana na resnični zgodbi Ivana
Pirečnika iz Šoštanja, čigar primer je takrat močno odmeval tako v domači kot svetovni javnosti in o katerem so leta 1954 Angleži celo
posneli celovečerni igrani film Razdvojeno srce. Sicer pa ne gre za unikum, ampak zgolj eno izmed več kot 650 usod slovenskih otrok,
ki jih v našem zgodovinopisju in zgodovinskem spominu poznamo kot ukradene otroke. Slednji veljajo za eno najhuje prizadetih skupin
žrtev okupatorjevega nasilja na Slovenskem, saj so praviloma ostali sirote, z izgubljenim delom mladosti, bolečimi spomini in nezacel-
jenimi ranami, ki so pogosto vplivale na njihovo nadaljnjo življenjsko pot."

Slika
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju s partizansko zdravnico dr. Zoro Konjajevo

http://www.mladina.si/53848/dr-zora-kon ... ezemo-gor/

"Izredno zanimivo in dinamično delo je bilo v partizanskih bolnišnicah. Pravzaprav je bila slovenska partizanska saniteta pravi čudež v tedanjem svetu. Kakšna
organizacija! 22.000 ranjencev se je zdravilo v partizanskih bolnišnicah, ki jih je zasnoval Pavle Lunaček. Do podrobnosti je razvil koncept konspiracije, ki so
se ga morali vsi držati. Bil je strašno zahteven. Ranjence so z zavezanimi očmi prinesli do neke javke, od tam in do bolnišnice pa je bila pot lahko zelo težka
in nevarna. Za vse je skrbelo zdravstveno osebje. Sovražnik je odkril le dve postojanki in pobil okrog 165 partizanov od 22.000 ranjencev. Pa še to se je zgodilo
zaradi izdaje domobranskega ranjenca, ki so ga zdravili v postojanki in je od tam pobegnil."

Slika
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Bliža se obletnica uničenja Pohorskega bataljona.
http://slikepartizana.com/fotografije/p ... bataljona/

Slika
Uporabniški avatar
TomDar
Administrator STRIPOHOLIK
Prispevkov: 5924
Pridružen: 21.01.2005 19:09:40
Kraj: Logatec
Kontakt:

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a TomDar »

Odstrani se pošast!
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Ida Sabo (1915 - 2016)

Slika

Sa velikom tugom primili smo vest o smrti drugarice Ide Sabo koja nas je 24. 11. 2016. napustila u 101.
godini života. Veličanstveni životni put Ide Sabo bio je prožet neprestanom borbom protiv nepravde
i ugnjetavanja, za jednakost i bratstvo među ljudima. Od rane mladosti aktivno je učestvovala u borbi
za socijalnu pravdu priključivši se omladini Komunističke partije Jugoslavije. Ida Sabo je imala veoma
značajnu ulogu u pripremanju i organizovanju ustanka protiv nacističkog okupatora u Jugoslaviji 1941.
godine, pišući tako najsvetlije stranice istorije jugoslovenskih naroda.

Bila je i predsednica Antifašističkog fronta žena Vojvodine, kao i potpredsednica Skupštine SAP Vojvodine
dajući time nemerljiv doprinos izgradnji pravednijeg i humanijeg društva. Ida Sabo je svojom neizmernom
hrabrošću i ličnim primerom krčila put ka emancipaciji žena Jugoslavije i njihovom većem uključivanju
u društveno – politički rad.

Nakon nacionalističke kontrarevolucije i restauracije kapitalizma na prostoru bivše Jugoslavije Ida Sabo
je ostala dosledna svojim mladalačkim idealima, glasno protestvujući protiv bratoubilačkog rata,
nacionalizma, mržnje i rastuće socijalne nejednakosti. Celokupnu suštinu ovog zla je sažela u jednom
od svojih poslednjih intervjua u kom je izjavila da je „nacionalizam prvo oružje u buržoazije“. Umela
je da se pobuni protiv nepravde i kada je uveliko zašla u desetu deceniju života odbijajući da se sklanja
pred bahatim primitivizmom koji je prožeo sve pore našeg društva. Čak i toj životnoj dobi se rado
i spremno odazivala pozivu na učešće u antifašističkim skupovima i demonstracijama u Novom Sadu.

Uvek spremna da razgovara da posavetuje prenoseći nam svoje ogromno iskustvo borbenog antifašizma
drugarica Ida Sabo bila je veliki uzor i ogromna inspiracija za Antifašističku akciju Novog Sada. Upućujući
joj poslednji pozdrav želimo da se zahvalimo Idi Sabo za sve što je učinila za našu zajednicu bivajući
delom onog malog broja ljudi koji su svojim delima menjali tok istorije, pokazavši nam da borba za bolje
i pravednije društvo nikad nije uzaludna.

Smrt fašizmu - sloboda narodu!

Antifašistička akcija Novog Sada
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Adios, El Comandante! Hasta la victoria siempre!!

Fidel Castro (1926 - 2016)

Slika

"Često se govori o ljudskim pravima, ali je potrebno i da se govori o pravima čovječanstva.
Zašto bi neki ljudi hodali bosi, da bi se drugi mogli voziti u luksuznim kolima? Zašto bi neki
živjeli trideset i pet godina, da bi drugi mogli da žive sedamdeset godina? Zašto bi neko
bio bjedan i siromašan, da bi drugi bili veoma bogati? Govorim u ime sve djece u svijetu
koja nemaju komad kruha. Govorim u ime bolesnih koji nemaju ljek, u ime onih čija su
prava na život i ljudsko dostojanstvo uskraćena."
Zadnjič spremenil ninel, dne 26.11.2016 14:11:24, skupaj popravljeno 1 krat.
Uporabniški avatar
risar_69
STRIPOHOLIK
Prispevkov: 9844
Pridružen: 14.04.2007 16:39:52
Kraj: Ljubljana

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a risar_69 »

hasta la victoria siempre, el comandante
Preden začneš slikati, moraš imeti v konici čopiča srce, roko in misli!
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Beskonačni zalazak Fidela Castra

Posted on 12/08/2016 by Damir Pilić
Slobodna Dalmacija 11. kolovoza, 2016

Američki embargo onemogućio je kubanske komuniste da ostvare puni potencijal svoje revolucionarne utopije, ali El Comandante je ipak uspio stvoriti
zemlju najobrazovanijih ljudi na svijetu, čiji su glavni izvozni proizvod – vrhunski liječnici

U subotu 13. kolovoza Fidel Castro napunit će 90 godina. Komunistički revolucionar i biblijski retoričar, intelektualac i autokrat (za neke i diktator),
tvorac prve socijalističke države na zapadnoj hemisferi, Castro je Kubom vladao punih 49 godina, da bi ga 2008., nakon što je obolio, na funkciji
zamijenio mlađi brat Raúl.

El Comandante je rođen 1926. u mjestu Mayari na istoku Kube, u provinciji Oriente, kao izdanak bogate španjolske aristokracije: otac mu je bio vlasnik
velike plantaže šećerne trske. Privilegiran rođenjem, već na toj plantaži dječak Fidel je uvidio u kakvim bijednim uvjetima žive eksploatirani slojevi tada
kapitalističke Kube: u tom dječjem uvidu leži temeljna klica kasnije pobune, zahvaljujući kojoj će taj bogati aristokrat povesti revoluciju u ime prezrenih
na svijetu.

Godinama se školovao kod jezuita u Santiagu i Havani. Neki tvrde da je baš u tim katoličkim učilištima izbrusio govornički talent, koji mu je kasnije
omogućio da drži čuvene višesatne govore: njegov govor u UN-u iz rujna 1960. godine, koji je trajao četiri sata i 29 minuta, još uvijek je najdulji govor
ikada održan u hramu svjetske politike. A na kongresima Komunističke partije Kube znao je govoriti i mnogo dulje.

Iako je prvih desetljeća znao progoniti religiju, o liku & djelu Isusa Krista uvijek se izražavao biranim riječima. Kad su ga nakon trijumfalnog ulaska
u Havanu 1959. strani novinari pitali kako je moguće da jedan jezuitski đak stane na čelo komunističke revolucije, i kad su ga iskali da objasni vezu
između komunizma i Krista, Castro je odgovorio: “Nikad nisam vidio proturječnosti između ideja koje sam podržavao i ideja tog simbola, izuzetne pojave.”
Inače, Božić je na Kubi danas državni praznik.

Prgavi doktor znanosti

U 18. godini proglašen je najvećim atletom među kubanskim srednjoškolcima. Svijest da je fizički najjači Kubanac svoje generacije morala je odigrati
važnu ulogu u formiranju karaktera budućeg pobjednika. U latinoameričkoj macho-kulturi to je bio adut koji je doprinio njegovom autoritetu među
kubanskom gerilom.

Godine 1950. doktorira pravo na Sveučilištu u Havani, a na izborima 1952. planira se kandidirati za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu. No
tadašnji je kubanski diktator, general Fulgencio Batista, u državnom udaru zbacio vladu i otkazao izbore, s čime se prgavi doktor pravnih znanosti nije
mogao pomiriti.

U borbu za vlast Castro najprije kreće pravnim putem: ulaže tužbu sudu protiv Batiste zbog kršenja ustava, ali sud odbacuje tužbu. Stoga se El
Comandante okreće drugim metodama: 26. srpnja 1953., skupa s grupom istomišljenika, oružano napada vojarnu Moncada u Santiagu. Biva uhvaćen
i osuđen na 15 godina zatvora.

Na suđenju se branio sâm: u znamenitom četverosatnom govoru u sudnici drsko je odbacio sve optužbe, uz završne riječi: “Povijest će me odriješiti.”
Upravo pod tim naslovom (“History Will Absolve Me”) taj je govor publiciran i danas predstavlja važno štivo za sve koji proučavaju umijeće retorike.

Dvije godine kasnije, u svibnju 1955., diktator Batista čini grešku koja će ga stajati vlasti: proglašava amnestiju i pušta Castra na slobodu, a ovaj odlazi
u Meksiko i tamo formira novu revolucionarnu grupu. U meksičkom egzilu upoznaje mladog argentinskog liječnika Ernesta Che Guevaru, koji je na svojim
ranijim motorističkim putovanjima po Južnoj Americi stekao isti klasni uvid o kapitalizmu kakav je Castro stekao na očevoj plantaži. Che i Castro se
zbližavaju: nastaje revolucionarna osovina koja će promijeniti Latinsku Ameriku.

Već u prosincu 1956. Castro se brodom “Granma” ilegalno vraća na Kubu, te se iskrcava na obali rodne provincije Oriente: na “Granmi” su 82 gerilca koji
su naumili srušiti Batistu. Već u prvih nekoliko dana pogiba ili nestaje čak 70 gerilaca: ostaje tek 12 revolucionarnih apostola i čini se da je sve izgubljeno.

CIA ga učinila marksistom

Ostalo je povijest. Zahvaljujući masovnoj podršci naroda i širokoj mreži jataka, nakon dvije godine gerilskih borbi Castrove trupe 1. siječnja 1959. ulaze
u Havanu, a Batista nekoliko sati ranije avionom zauvijek bježi s Kube. Revolucionarni štab Castro smješta u netom otvoreni hotel “Hilton”, koji ubrzo
mijenja ime u “Habana Libre”, čime El Comandante simbolički raskršćava s kapitalizmom.

Dotad je njegova politička agenda bila koktel antiimperijalizma i kubanskog nacionalizma, ali (za razliku od brata Raúla i najbližeg suradnika Che Guevare)
još ne iskazuje komunistička uvjerenja. Do toga će doći tek dvije godine kasnije, nakon što CIA organizira neuspješnu invaziju kubanskih emigranata na
Zaljev svinja: tada se El Comandante okreće SSSR-u i njegova teorijska agenda postaje marksizam-lenjinizam, što današnju Kubu čini posljednjom zemljom
tzv. realnog socijalizma u svijetu.

Dugotrajni i povijesno nezapamćeni američki embargo onemogućio je kubanske komuniste da ostvare puni potencijal svoje revolucionarne utopije, ali El
Comandante je i u takvim uvjetima uspio stvoriti zemlju najobrazovanijih ljudi na svijetu, čiji su glavni izvozni proizvod – vrhunski liječnici. Kuba za
obrazovanje izdvaja i do 14 posto (oskudnog) BDP-a, što je svjetski rekord, a dvije trećine Kubanaca ima neku vrstu više naobrazbe. Usprkos siromaštvu,
zdravstvo i školstvo na Kubi su besplatni za sve građane.

Na optužbe i kritike zbog progona disidenata i političkih zatvorenika – što je Raúl u svom mandatu znatno ublažio – El Comandante je uvijek odgovarao
jednako: “U zemlji koja živi pod opsadom svako otpadništvo predstavlja izdaju.”

Jedan od njegovih biografa, španjolski novinar i publicist Ignacio Ramonet, opisuje Castra kao čovjeka “bez intimnog prijatelja i intelektualnog partnera
na njegovoj razini.” Vele da je jedini čovjek koji je mogao probiti tu Castrovu samoću – i jedini kojeg je El Comandante znao poslušati – bio pokojni
kolumbijski nobelovac Gabriel García Márquez, koji je zapisao da je Castro “najbolje što se Latinskoj Americi dogodilo u 20. vijeku”.

Zadnji put El Comandante se u javnosti ukazao u travnju ove godine, kad je na kongresu Komunističke partije Kube najavio svoj fizički odlazak: “Uskoro
ću imati 90 godina. Uskoro ću biti kao i svi drugi. Vrijeme će doći po sve nas, no ideje kubanskih komunista će ostati kao dokaz na planetu da, ako se na
njima radi sa zanosom i dostojanstvom, one mogu proizvesti materijalna i kulturna dobra koja ljudi trebaju, a mi moramo nastaviti borbu za te ideale
bez prekida.”
Uporabniški avatar
macon
STRIPOHOLIK
Prispevkov: 3004
Pridružen: 24.12.2005 23:11:43
Kraj: Škofja Loka

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a macon »

Umrl je množični morilec Castro. Kuba je nekoč dobila embargo, ker je nacionalizirala-zaplenila-ukradla premoženje ameriških državljanov na Kubi. Zelo moraš biti zabit, da verjameš, da nato ne bo posledic, še posebej, če si neposredni sosed ZDA. Castrova banda kriminalcev je bila lahko vesela, da so jih Sovjeti toliko pokrili, da se jim ni zgodilo izkrcanje ameriške vojske. Po vaše, levičarsko (=moteno in zblojeno), bi ZDA verjetno morale podpreti napredno in pravično revolucijo, Castro pa bi se hkrati lahko posral na ZDA, ki bi ga hranile. Castro je bil vendar moralno in etično tako visoko nad kapitalisti, da je to lahko počel. V resnici pa je bil en pokvarjen demagog, ki je sebi in kliki seveda ustvaril mali raj na zemlji, zatolkel pa cel otok in vse na njem.

Število njegovih dokumentiranih žrtev je okoli 10.000, lahko pa jih je do 100.000, ker večinoma ni bilo sodnih procesov. Che Guevara: „Za pošiljanje ljudi pred strelski vod ne potrebuješ sodnega dokaza. Ti postopki so arhaično-meščanske podrobnosti. To je revolucija. In revolucionarnost mora postati hladnokrvni stroj za ubijanje, ki ga motivira čisto sovraštvo.“

Evo, to je vaša levičarska pravičnost, naprednost in boljše življenje. Seveda pa se ti ni zgodilo nič, če si režimu lezel v rit kot vi levičarji vseskozi počnete.

Med begom iz socialističnega raja (saj res, zakaj so množično bežali na Florido, če je bila revolucija tak napredek in izboljšanje?) je umrlo 77.000 Kubancev.
http://nova24tv.si/svet/dobra-novica-um ... el-castro/

Na tem linku so tudi posnetki Castrovih usmrtitev. Samo za vas, napredne levičarje, sigurno vam bo srce zaigralo.
http://babalublog.com

Kubanci so danes revni kot najbolj zahojene afriške države. Delati se jim ne izplača, torej delajo čim manj. Na Kubi ne deluje nič razen črnega trga. Več znancev imam, ki so potovali na Kubo in tam se prodaja večina žensk. Učiteljice, gospodinje, mlade, stare, z delom ne morejo preživeti. Vem, da bodo vaš argument scene iz Botra, ko je imela na Kubi mafija kazine in letovišča in je bil Batista en skorumpiran diktator, ampak danes je kurbišče cela Kuba.

Svet bo po smrti Castra seveda za odtenek boljši kraj za življenje.

Zakaj so Kubanci množično bežali iz Kube na Florido v ZDA, če je bilo po revoluciji bolje kot prej (kar prebiram ves čas v levičarskih virih)?
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a ninel »

Kanada bo za Castrom žalovala

Slika

"Na Castrovo smrt se je danes odzval tudi kanadski premier Justin Trudeau, ki je Castra označil
za izjemnega voditelja, za katerim bo Kanada žalovala. "Čeprav kontroverzna osebnost, so tako
njegovi kritiki kot podporniki prepoznali njegovo ogromno predanost in ljubezen do kubanskega
ljudstva, ki je do El Comandanteja gojilo globoko in trajno naklonjenost," je dejal."

Kaže, da so v Kanadi sami komunisti in udbovci... :cry_lol:
Upam, da bo Slovenija poslala na pogreb delegacijo na najvišji ravni.
Vse drugo bi bilo samo lezenje v rit Američanom.
Uporabniški avatar
risar_69
STRIPOHOLIK
Prispevkov: 9844
Pridružen: 14.04.2007 16:39:52
Kraj: Ljubljana

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a risar_69 »

Časi, ko je bila ena marka po sedem din...
http://www.kurir.rs/vesti/drustvo/posle ... ak-2558971
Preden začneš slikati, moraš imeti v konici čopiča srce, roko in misli!
Uporabniški avatar
macon
STRIPOHOLIK
Prispevkov: 3004
Pridružen: 24.12.2005 23:11:43
Kraj: Škofja Loka

Re: Še pomnite tovariši

Odgovor Napisal/-a macon »

http://www.dailymail.co.uk/news/article ... neral.html

Castrova sestra je 1965. pobegnila v ZDA in se ne bo udeležila bratovega pogreba. Rekla je, da je njen brat Kubo spremenil v velik zapor obdan z vodo. Ne bo se vrnila na otok.

Recimo, da ve, kaj govori oziroma je možnost za to dokaj velika.
Odgovori