Re: Knjige
Objavljeno: 07.04.2015 16:12:48
Zoran Žmirič, reški pisatelj, avtor Snoputnika, Blockbusterja, Kazalište sjena, Tvar koja nedostaje – kompilacija več avtorjev, Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man, Riječke rock himne.
Urednik hrvaškega Hackerja, basist grupe Grad, filmski entuziast, član Hrvatskog društva pisaca, na s.com znan tudi kot Gand. .
Več na Wikipediji:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Zoran_%C5%BDmiri%C4%87
--------------------
In njegova kratka zgodba “Čovjek u kvaru” (se nahaja tudi na youtube, če se vam ne da brat):
O prijatelju, pa to si ti!? Ajde, uđi, uđi, zalupi vrata malo jače, nešto se teže zatvaraju. Samo ti lupi, nema brige. Pa kako to da ti stopiraš, bit će ti autobus pobjegao? A jebi ga, to ti je feler života u prigradu. S jedne strane, dobro je što si daleko od onog kokošinjca u centru, imaš svoj mir, ali s druge, eto, ovisiš o redu vožnje Autotroleja, pa još kad pada kiša, a nije da rijetko pada, je l’ da? Daj samo zaveži pojas molim te. Ako me murija štopa, kužiš, nemam živce za njihove p****.
‘Ajde reci kad smo se zadnji put vidjeli? Ima pola godine ziher. Ma mislim da ima i više. Neko vrijeme smo se često sretali, barem jednom tjedno, i svaki put kad bih te pitao što je novoga, ti bi se žalio na sina. Lijen je, neće da uči, danju se valja po kauču, noću lunja, dođe pred jutro, spava do podne. Govorio si da ga više ni ne viđaš. Koliko mu je sad? Šesnaest? Prije nego opet počneš s tom pričom, daj da te pitam nešto. Samo klikni taj pojas, zna se tako ponekad zaglaviti.
Da te pitam, što ti misliš prijatelju, da je tvoj jedini takav? Pa cijela ti je ta generacija ista. A nema dugo gurali smo ih u kolicima, ljuljali na ljuljački, vozili na Kantridu na šivanje koljena. I eto. Ni ne okreneš se, a on stoji kraj tebe pred ogledalom i skupa se brijete.
Znaš li kad sam ja shvatio da je moj odrastao? Jednog dana, nazovem kući, obično tako okrenem broj prije nego krenem s posla, provjerim treba li usput kupiti kruha za ručak, znam da se on neće spustiti do pekare iako nam je preko puta zgrade i radi non-stop. Nazovem dakle i javi mi se neki tip. Onako, ozbiljan glas, ne pretjerano dubok, ali odlučan, snažan. U jedan čas pomislim da sam dobio nekog službenika. Imamo sličan broj kao Zagrebačka banka pa nas ponekad krivo spoje. Nazovu nas tako ljudi i pitaju za uvjete kredita. Gluposti. Uglavnom trebalo mi je pola minute da shvatim s kim razgovaram. Da je to moje dijete. Moj sin. Moj sin je muškarac prijatelju. Veliko otkriće. A kao da mi je jučer govorio: “Tata ja sam se zaljubio!” Neka si sine kažem ja. Je l’ i ona u tebe? A on će: “Nije, ali ipak stalno stojim ispred portuna i gledam da li ću je vidjeti.” Dječja posla. I onda preo noći, eto ti muškog glasa na telefonu.
Nego, sigurno se pitaš kako to da sam ti stao po ovom mraku? Ti znaš… ma to zapravo znaju svi, da ja nikad ne primam autostopere. A evo, reći ću ti sad iskreno ono što nikad nisam rekao nikome. Ne stajem autostoperima jer sam …. lijen. Ne da mi se. Čak i ne mislim da je to neki veliki grijeh, ali eto, kad sjednem u auto ne želim vidjeti nikoga i ništa dok ne stignem gdje sam naumio. Ne mislim da je to neki veliki problem. Mislim da svi muškarci imaju sličan feler. Znaš ono; lakše je razmontirati pokvarenu veš mašinu nego odmah pozvati majstora. Zvuči ti poznato je l’ da? Valjda smo genetski skloni tome da stvari učinimo još gorima nego što jesu. Ali eto, mijenja se čovjek s godinama pa se i ti sad voziš sa mnom u mojem autu.
Nego slušaj ovo. Ovaj moj, ustaje oko podne. Ni ne umije se, već pali TV i gleda neke glupe detektivske serije. Onda se razbudi, taman da spoji doručak i ručak. Popodnevna smjena mu je na kompjutoru. Ganja čovječuljke po ekranu. Samo čuješ neko arlaukanje kao da nekoga kolje. Majke mi to upravo tako zvuči! Skupi se njih desetak na tom internetu pa kao zajednički mlate neke zmajeve, vitezove, vještice… ne znam ni ja koju pičku materinu mlate, pobiše sve živo čovječe… Onda kao da mu to nije dosta nego i jede za kompjutorom. Slaže prazne tanjure i čaše oko monitora, ni ne vidiš ga od gomile.
Govorim mu da otvori prozor i prozrači sobu. Je, otvorio bi on kad bi me čuo. Jer, ako ne mlati vještice, onda vozi trke, ako ne vozi trke, onda igra nogomet. Na kompjutoru naravno, ne na igralištu. Na igralištu cugaju i praznim limenkama gađaju koš. Onda ga mater zove za stol, a on kaže “Imam još deset minuta do kraja”, a kad prođe tih deset minuta onda kao, mora odigrati uzvratnu utakmicu.
Slušaj dalje. Sjedimo uvečer žena i ja, gledamo dnevnik i vidiš… nešto smrdi. Ali znaš kako smrdi? Smrdi da te mozak peče. Zatvorim prozor, mislim da to opet susjedi kuhaju onaj užas od tripica za večeru, ali ne pomaže. Onda mi žena krene prigovarati da to sigurno meni smrde noge i da ih odem oprati. Ja kažem da sam ih oprao, a ona meni, da onda sigurno imam gljivice i neka odem doktoru. I tako se posvađamo na mrtvo ime da bi na kraju shvatili da smrdi, što? Do pola pojeden sendvič. ‘Ej, pazi to! Sendvič kojeg nije mogao pojesti do kraja, gurnuo je ispod stolića u dnevnom boravku i zaboravio na njega! Stajao je tamo tko zna od kad, salama se ukiselila, bože oslobodi.
Onda opet, ti znaš da ni žena ni ja ne pušimo. Žena i ovako nije nikad, ja sam ostavio kad mi je brata pojeo rak. Ti si pušač pa ne osjetiš to toliko, ali, vjeruj mi, kad se odvikneš, smrad cigarete je nešto užasno i baš to užasno mi mali počne donositi u stan. Ne samo što puši nego je počeo i izlaziti na takva mjesta pa mu roba toliko zaudara, nema boga da to možeš prozračiti. Ili je baci u veš mašinu ili u smeće. Pa ti peri čiste hlače i majice svaki dan samo zato što smrde. A kila praška dvadeset kuna, a gdje je još voda, o struji da ne govorim. A zadnja plaća mi je bila prije ljeta.
Uglavnom, što više razmišljaš o njima, to više kužiš koliko je to povodljiva generacija. Neće se oni ugledati u nekog dobroga. Ako u razredu imaju dvadeset dobrih i jednog lošeg, točno znaš za kime će. Prvo počne markiranje s onih težih predmeta, a onda mu se omili pa bježi čak i s tjelesnoga. Pa gdje ćeš s tjelesnoga bježati, jebote, je l’ se ti sjećaš nas? Tko nas je mogao skinuti sa stabala? A na male goliće smo igrali do mraka, dok više ne bi vidjeti loptu…. I tako. Nakote se ti neopravdani sati, naslažu se jedinice, pa me tu i tamo pozovu u školu, potukao se kažu, s nekim… i dok trepneš pao je razred.
U zadnje sam vrijeme često razmišljao o tome. I znaš što sam skužio? Sjećaš se kako su govorili stari ljudi – tucite djecu čim vidite da počinju sličiti na vas. E ima tu nešto.
Uglavnom, što da ti kažem prijatelju? Misliš da je tvoj jedini takav? Cijela generacija je, kažem ti, ista. Kao što je bila i naša. I ona prije naše. Daj bože i ovi će klinci jednom odrasti, poženiti se i dobiti djecu. Vidjet ćemo kako će to izgledati. Ti ćeš vidjeti.
Ja sam, ne znam jesi li čuo, nedavno, vozim se kući, večer. I gore ispod Grobnika na nekoj čistini stoji auto. Sva četiri žmigavca. Još mi govori žena da stanemo. Kaže: „Možda je čovjek u kvaru“. A meni tlaka, rekoh… ma stat će već netko, jebi ga, uvijek netko stane. To mi se tek kasnije sve posložilo. Puno kasnije. Sad ti je sigurno jasnije zašto sam ti stao iako svi znaju da nikoga ne primam u auto. Da sam tada stao, sve bi bilo drugačije. Ovaj što je vozio dobio je godinu dana uvjetno, a moj sin, moje dijete, u policijskom izvješću su ga upisali kao “pješak”, on je dobio kažu, najljepši sprovod kojeg je grad vidio.
Kako sprovod može biti lijep? Pitaš se to, je l’ da prijatelju? Eto, dogodi se tako čovjeku, pa mu neke stvari o kojima nikad prije nije ni mislio, mogu biti lijepe. I može željeti stvari koje su mu do jučer bile mrske. Nema tih riječi da ti opišem, koliko mi nedostaje da onako krmeljav šuti i gleda glupe serije. Uđem u stan pa se sve vrtim po boravku, tražim nema li gdje, oko stola, koji odbačeni sendvič. Sjednem na kauč pa se zagledam u telefon. Čekam da me nazovu iz škole i kažu mi da dođem po njega jer se opet potukao. Otvaram ormar, a roba mu miriši po omekšivaču, da hoće bar…. malo zasmrdjeti po duhanu. Bar malo. Pa stanem ispred njegove sobe i nemam je hrabrosti otvoriti. Samo, osluškujem. Slušam škripe li gume u igrici, slušam da li je pao gol ili će se igrati produžeci. Slušam, čuje li se bilo što. Moj prijatelju. Bilo što. A jedino što čujem je glas moje žene koja kaže: Zaustavi auto, možda je čovjek u kvaru.
Urednik hrvaškega Hackerja, basist grupe Grad, filmski entuziast, član Hrvatskog društva pisaca, na s.com znan tudi kot Gand. .
Več na Wikipediji:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Zoran_%C5%BDmiri%C4%87
--------------------
In njegova kratka zgodba “Čovjek u kvaru” (se nahaja tudi na youtube, če se vam ne da brat):
O prijatelju, pa to si ti!? Ajde, uđi, uđi, zalupi vrata malo jače, nešto se teže zatvaraju. Samo ti lupi, nema brige. Pa kako to da ti stopiraš, bit će ti autobus pobjegao? A jebi ga, to ti je feler života u prigradu. S jedne strane, dobro je što si daleko od onog kokošinjca u centru, imaš svoj mir, ali s druge, eto, ovisiš o redu vožnje Autotroleja, pa još kad pada kiša, a nije da rijetko pada, je l’ da? Daj samo zaveži pojas molim te. Ako me murija štopa, kužiš, nemam živce za njihove p****.
‘Ajde reci kad smo se zadnji put vidjeli? Ima pola godine ziher. Ma mislim da ima i više. Neko vrijeme smo se često sretali, barem jednom tjedno, i svaki put kad bih te pitao što je novoga, ti bi se žalio na sina. Lijen je, neće da uči, danju se valja po kauču, noću lunja, dođe pred jutro, spava do podne. Govorio si da ga više ni ne viđaš. Koliko mu je sad? Šesnaest? Prije nego opet počneš s tom pričom, daj da te pitam nešto. Samo klikni taj pojas, zna se tako ponekad zaglaviti.
Da te pitam, što ti misliš prijatelju, da je tvoj jedini takav? Pa cijela ti je ta generacija ista. A nema dugo gurali smo ih u kolicima, ljuljali na ljuljački, vozili na Kantridu na šivanje koljena. I eto. Ni ne okreneš se, a on stoji kraj tebe pred ogledalom i skupa se brijete.
Znaš li kad sam ja shvatio da je moj odrastao? Jednog dana, nazovem kući, obično tako okrenem broj prije nego krenem s posla, provjerim treba li usput kupiti kruha za ručak, znam da se on neće spustiti do pekare iako nam je preko puta zgrade i radi non-stop. Nazovem dakle i javi mi se neki tip. Onako, ozbiljan glas, ne pretjerano dubok, ali odlučan, snažan. U jedan čas pomislim da sam dobio nekog službenika. Imamo sličan broj kao Zagrebačka banka pa nas ponekad krivo spoje. Nazovu nas tako ljudi i pitaju za uvjete kredita. Gluposti. Uglavnom trebalo mi je pola minute da shvatim s kim razgovaram. Da je to moje dijete. Moj sin. Moj sin je muškarac prijatelju. Veliko otkriće. A kao da mi je jučer govorio: “Tata ja sam se zaljubio!” Neka si sine kažem ja. Je l’ i ona u tebe? A on će: “Nije, ali ipak stalno stojim ispred portuna i gledam da li ću je vidjeti.” Dječja posla. I onda preo noći, eto ti muškog glasa na telefonu.
Nego, sigurno se pitaš kako to da sam ti stao po ovom mraku? Ti znaš… ma to zapravo znaju svi, da ja nikad ne primam autostopere. A evo, reći ću ti sad iskreno ono što nikad nisam rekao nikome. Ne stajem autostoperima jer sam …. lijen. Ne da mi se. Čak i ne mislim da je to neki veliki grijeh, ali eto, kad sjednem u auto ne želim vidjeti nikoga i ništa dok ne stignem gdje sam naumio. Ne mislim da je to neki veliki problem. Mislim da svi muškarci imaju sličan feler. Znaš ono; lakše je razmontirati pokvarenu veš mašinu nego odmah pozvati majstora. Zvuči ti poznato je l’ da? Valjda smo genetski skloni tome da stvari učinimo još gorima nego što jesu. Ali eto, mijenja se čovjek s godinama pa se i ti sad voziš sa mnom u mojem autu.
Nego slušaj ovo. Ovaj moj, ustaje oko podne. Ni ne umije se, već pali TV i gleda neke glupe detektivske serije. Onda se razbudi, taman da spoji doručak i ručak. Popodnevna smjena mu je na kompjutoru. Ganja čovječuljke po ekranu. Samo čuješ neko arlaukanje kao da nekoga kolje. Majke mi to upravo tako zvuči! Skupi se njih desetak na tom internetu pa kao zajednički mlate neke zmajeve, vitezove, vještice… ne znam ni ja koju pičku materinu mlate, pobiše sve živo čovječe… Onda kao da mu to nije dosta nego i jede za kompjutorom. Slaže prazne tanjure i čaše oko monitora, ni ne vidiš ga od gomile.
Govorim mu da otvori prozor i prozrači sobu. Je, otvorio bi on kad bi me čuo. Jer, ako ne mlati vještice, onda vozi trke, ako ne vozi trke, onda igra nogomet. Na kompjutoru naravno, ne na igralištu. Na igralištu cugaju i praznim limenkama gađaju koš. Onda ga mater zove za stol, a on kaže “Imam još deset minuta do kraja”, a kad prođe tih deset minuta onda kao, mora odigrati uzvratnu utakmicu.
Slušaj dalje. Sjedimo uvečer žena i ja, gledamo dnevnik i vidiš… nešto smrdi. Ali znaš kako smrdi? Smrdi da te mozak peče. Zatvorim prozor, mislim da to opet susjedi kuhaju onaj užas od tripica za večeru, ali ne pomaže. Onda mi žena krene prigovarati da to sigurno meni smrde noge i da ih odem oprati. Ja kažem da sam ih oprao, a ona meni, da onda sigurno imam gljivice i neka odem doktoru. I tako se posvađamo na mrtvo ime da bi na kraju shvatili da smrdi, što? Do pola pojeden sendvič. ‘Ej, pazi to! Sendvič kojeg nije mogao pojesti do kraja, gurnuo je ispod stolića u dnevnom boravku i zaboravio na njega! Stajao je tamo tko zna od kad, salama se ukiselila, bože oslobodi.
Onda opet, ti znaš da ni žena ni ja ne pušimo. Žena i ovako nije nikad, ja sam ostavio kad mi je brata pojeo rak. Ti si pušač pa ne osjetiš to toliko, ali, vjeruj mi, kad se odvikneš, smrad cigarete je nešto užasno i baš to užasno mi mali počne donositi u stan. Ne samo što puši nego je počeo i izlaziti na takva mjesta pa mu roba toliko zaudara, nema boga da to možeš prozračiti. Ili je baci u veš mašinu ili u smeće. Pa ti peri čiste hlače i majice svaki dan samo zato što smrde. A kila praška dvadeset kuna, a gdje je još voda, o struji da ne govorim. A zadnja plaća mi je bila prije ljeta.
Uglavnom, što više razmišljaš o njima, to više kužiš koliko je to povodljiva generacija. Neće se oni ugledati u nekog dobroga. Ako u razredu imaju dvadeset dobrih i jednog lošeg, točno znaš za kime će. Prvo počne markiranje s onih težih predmeta, a onda mu se omili pa bježi čak i s tjelesnoga. Pa gdje ćeš s tjelesnoga bježati, jebote, je l’ se ti sjećaš nas? Tko nas je mogao skinuti sa stabala? A na male goliće smo igrali do mraka, dok više ne bi vidjeti loptu…. I tako. Nakote se ti neopravdani sati, naslažu se jedinice, pa me tu i tamo pozovu u školu, potukao se kažu, s nekim… i dok trepneš pao je razred.
U zadnje sam vrijeme često razmišljao o tome. I znaš što sam skužio? Sjećaš se kako su govorili stari ljudi – tucite djecu čim vidite da počinju sličiti na vas. E ima tu nešto.
Uglavnom, što da ti kažem prijatelju? Misliš da je tvoj jedini takav? Cijela generacija je, kažem ti, ista. Kao što je bila i naša. I ona prije naše. Daj bože i ovi će klinci jednom odrasti, poženiti se i dobiti djecu. Vidjet ćemo kako će to izgledati. Ti ćeš vidjeti.
Ja sam, ne znam jesi li čuo, nedavno, vozim se kući, večer. I gore ispod Grobnika na nekoj čistini stoji auto. Sva četiri žmigavca. Još mi govori žena da stanemo. Kaže: „Možda je čovjek u kvaru“. A meni tlaka, rekoh… ma stat će već netko, jebi ga, uvijek netko stane. To mi se tek kasnije sve posložilo. Puno kasnije. Sad ti je sigurno jasnije zašto sam ti stao iako svi znaju da nikoga ne primam u auto. Da sam tada stao, sve bi bilo drugačije. Ovaj što je vozio dobio je godinu dana uvjetno, a moj sin, moje dijete, u policijskom izvješću su ga upisali kao “pješak”, on je dobio kažu, najljepši sprovod kojeg je grad vidio.
Kako sprovod može biti lijep? Pitaš se to, je l’ da prijatelju? Eto, dogodi se tako čovjeku, pa mu neke stvari o kojima nikad prije nije ni mislio, mogu biti lijepe. I može željeti stvari koje su mu do jučer bile mrske. Nema tih riječi da ti opišem, koliko mi nedostaje da onako krmeljav šuti i gleda glupe serije. Uđem u stan pa se sve vrtim po boravku, tražim nema li gdje, oko stola, koji odbačeni sendvič. Sjednem na kauč pa se zagledam u telefon. Čekam da me nazovu iz škole i kažu mi da dođem po njega jer se opet potukao. Otvaram ormar, a roba mu miriši po omekšivaču, da hoće bar…. malo zasmrdjeti po duhanu. Bar malo. Pa stanem ispred njegove sobe i nemam je hrabrosti otvoriti. Samo, osluškujem. Slušam škripe li gume u igrici, slušam da li je pao gol ili će se igrati produžeci. Slušam, čuje li se bilo što. Moj prijatelju. Bilo što. A jedino što čujem je glas moje žene koja kaže: Zaustavi auto, možda je čovjek u kvaru.