Odšli so...

[ninel]

Umrl je William Tai (1948 - 2020), bolj znan pod psevdonimom Malik.


temporary pic upload

[ninel]

Zapis Corbenovega scenarista Jana Strnada na fejsu ob prijateljevi smrti:



"My good friend and collaborator, Richard Corben, died on Dec. 2 after heart
surgery. I've been carrying this news since that day, waiting on his wife Dona
to issue a statement. She finally did so yesterday, so now I'm free to share a
few thoughts about Richard.

I've known Richard since 1969, when I was publishing my fanzine, Anomaly and
he very kindly contributed to my amateur effort. We went on to collaborate
on underground comix, for Warren Publications, Dark Horse, and other publishers,
off and on, for fifty years.

I hate this photo of me from 1972 but I love it of Richard. He loved to laugh,
even at himself. You can see his sense of humor in his work, whether he was
being overtly satirical ("Mangle, Robot Mangler" comes to mind) or simply
throwing humor into an otherwise dramatic story.

He and Dona were always so warm and welcoming to me when I visited them in
the Kansas City area. When I moved to Los Angeles, those visits became rare-to-
nonexistent until 2019 when we got together to discuss the Mutant World/Son of
Mutant World project. I regret now that I didn't make the effort more frequently.

I've been taking time to write down my memories of Richard. I don't know if it
will be published--it's all still very raw--but I want to get it down before it all
disappears from my memory bank.

R.I.P. Richard. You were the best."

[ninel]

Umrl je Alem Ćurin (1953 - 2020)

Izjemen risar, ilustrator in stripar.
Risal je politične ilustracije za Feral, ko pa ga je nacionalistična hrvaška oblast ukinila,
je prešel k Novostim, tedniku srbske manjšine na Hrvaškem. Bil je pravi levičar,
komunist po srcu, ki je partijsko knjižico zaradi nesoglasij vrnil že konec sedemdesetih let,
velik humanist in človek.
Mirno more, meštre!

[ninel]

In memoriam Alem Ćurin (1953. – 2020.)
https://www.portalnovosti.com/in-memori ... gXcfttTyC8

U 68. godini iznenada je preminuo Alem Ćurin, strip-crtač, slikar, grafički dizajner i dugogodišnji ilustrator tjednika
Novosti.

Jutros je u Splitu, u svojoj 68. godini, iznenada preminuo Alem Ćurin, dugogodišnji ilustrator tjednika Novosti. Ćurin
je bio i slikar i strip-crtač i grafički dizajner i pisac. Bio je, kako je rekao jednom prilikom Boris Dežulović, i njegov
kolega kolumnist, jer su Ćurinove ilustracije uvijek donosile puno više od onih uobičajenih na koje su navikli čitaoci
novina.

Ćurin je rođen 8. rujna 1953. u Splitu, ali je uvijek bio vezan i uz svoj Hvar. Nakon gimnazije odlazi na studij grafike na
Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu koju napušta kako bi se bavio stripom. Već u to doba kreće s objavljivanjem po
različitim omladinskim časopisima, napušta Split pa se opet vraća u svoj grad, radi kao ribar, da bi 1991. godine postao
grafički dizajner splitskog Hrvatskog narodnog kazališta za čije predstave radi plakate.

Dvije godine kasnije, nakon privatizacije Slobodne Dalmacije, gdje je također radio kao ilustrator u tjedniku Nedjeljna
Dalmacija, odlazi u Feral Tribune gdje ostaje do prestanka izlaženja lista 2008. godine. Nakon toga počinje surađivati
s Novostima, gdje njegove ilustracije za naslovnice postaju važan dio identiteta lista.

U međuvremenu je opet aktivan na više polja. Jedan je od pokretača kulturnog časopisa Torpedo, začetnika neformalne
skupine pisaca nazvane FAK. Neumorno crta i piše. Godine 2013. ponovno počinje raditi plakate za Splitsko ljeto. Splitski
HNK odužio mu se ovo ljeto muralom na pročelju kazališnog ateliera gdje je prikazan njegov plakat za 44. Splitsko ljeto
1998. godine.

Dobitnik je niza nagrada od treće nagrade za strip u kanadskom Montrealu 1981. godine do Grand Prixa na Međunarodnom
salonu stripa u Beogradu 2008.

Ćurinov je odlazak veliki gubitak za redakciju Novosti. Bio je izniman crtač i novinski autor, s jedinstvenom sposobnošću
da likovno izražava naše i svoje novinarstvo.

[ninel]

Umro likovni virtuoz Alem Ćurin, strip-crtač i grafički dizajner čiji su
radovi obilježili Feral i Novosti
https://www.jutarnji.hr/kultura/art/umr ... i-15037085

Nagrađivani grafički dizajner, slikar, skulptor, prozni pisac i esejist Alem Ćurin umro je u utorak u Splitu u dobi
od 67 godina.

Porijeklom vezan za Hvar, Alem Ćurin rođen je 1953. u Splitu. Nakon mature u splitskoj gimnaziji Natko Nodilo
upisuje više fakulteta, ali se na kraju odlučuje na studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Godine 1978. prekida studij i vraća se u Split da bi se posvetio stripu. Tijekom 1980-ih povremeno objavljuje
u omladinskim listovima Omladinska iskra i Studentski list, a jednu je godinu proveo radeći kao ribar na kočarici.

Neko vrijeme provodi u Parizu kao "umjetnički emigrant", a u Split se vraća 1987. godine. Početkom 1991. postaje
grafički dizajner za HNK u Splitu; autor je većine plakata kazališne produkcije za HNK te Splitsko ljeto sve do kraja
devedesetih. Iste godine postaje suradnik Profila, podlistka Nedjeljne Dalmacije, kao ilustrator i grafički urednik,
a tijekom te godine osniva i samostalnu grafičku radionicu Think Ink.

Godine 1993. nakon privatizacije Slobodne Dalmacije prelazi u najnagrađivaniji hrvatski tjednik Feral Tribune,
gdje ostaje do 2008. i prestanka izlaženja tog lista, u kojemu je objavio više od tisuću ilustracija.

U društvu Ivice Ivaniševića i Ante Tomića 1997. godine pokreće kulturni časopis Torpedo, klicu iz koje je kasnije
izrastao FAK.

Član je i neformalne književne skupine "Utorkaši" te suautor zbirki kratkih priča koje skupina izdaje. Posljednjih
dvadesetak godina povremeno je objavljivao tekstove o stripu i njegovim fenomenima u različitim tiskovinama
(Feral Tribune, Slobodna Dalmacija, Zarez, Kvadrat). Bio je stalni suradnik lista Novosti.

Prvi strip album "List vode, Atlantida" objavio je u dobi od 62 godine. Dio svojih u raznim tiskovinama objavljenih
promišljanja o stripu i fenomenima oko stripa okupio je u knjizi "Egostriper" (2012.). Također je autor serije od 10
plakata za 59. Splitsko ljeto 2013. godine.

Za svoj rad dobio je nekoliko nagrada, među kojima Grand Prix Međunarodnog salona stripa 2008. u Beogradu. Od
ljeta 2020., u Plinarskoj ulici u Splitu nalazi se veliki mural po njegovu plakatu za Splitsko ljeto 1998.

[ninel]

Alem pa ni bil samo odličen risar, ampak tudi sijajen pisec.
Njegove stripovske eseje, v katerih izvemo veliko tudi o njemu samem, je pravi užitek brati.


roll 1d100

[ninel]

U Splitu je u 67. godini preminuo ilustrator i strip autor Alem Ćurin,
najslobodniji umjetnik i junak od papira i novinske boje
https://slobodnadalmacija.hr/kultura/sl ... W393rxiTZ8
Ivica Ivanišević

Da je bio junak jednog od onih klasičnih pustolovnih stripova kakve je strastveno volio, iz života bi se ispisao u sedlu propetoga konja, mašući nam na pozdrav kaubojskim šeširom ili viteškim mačem. Međutim, scenarist njegova odlaska bio je netko bez takta i šlifa, odredio mu je trenutačnu smrt na korak od crtaćeg stola: Alem Ćurin preminuo je u Splitu u utorak ujutro u 68. godini života.

Bio je ilustrator, dizajner, slikar, kipar, grafički urednik, pisac... Skoro da nema te umjetničke niše u kojoj nije ostavio traga. Premda je u dubini duše uvijek htio samo jedno: baviti se stripom. No, stvari su u njegovom slučaju od početka krenule krivo. S Alemovim radovima prvi put sam se susreo još kao dječak, davne 1979. godine.

U Galeriji Tribine mladih ili kako se već tada zvao prostor ispod kina Zlatna vrata, izložio je dvadesetak tabli stripa "Pučani, plemići, suci“, što ga je bio nacrtao po scenariju Damira Šalova i ponudio "Nedjeljnoj Dalmaciji“. Redakcija se nije baš požurila tiskati taj naslov, rekli su mu da je lista čekanja na objavu puna radova gospode u zrelim godinama, a da je on mlad kao rosa. Alem je tada odlučio table stripa objesiti na galerijski zid i taj projekt nasloviti "Izložba jednog odbijenog stripa“.

Potvrđujući istinitost poslovice kako nitko nije prorok u svome selu, dvije godine kasnije osvojio je nagradu na prestižnome festivalu u Montrealu, pa se na trenutak učinilo kako bi se njegova karijera strip-autora mogla konačno mrdnuti sa slijepog kolosijeka. Ali iskorak na veliku scenu opet je odgođen na neodređeno vrijeme.

Jednom se, recimo, zatekao u Parizu s punom mapom radova i čvrstim planovima da uspije. Između njega i slave stajao je samo jedan razmjerno trivijalni problem: nije znao ni beknuti na francuskome, a kamoli tek prevesti scenarij svoga stripa što ga je htio ponuditi velikim čunkama tamošnje izdavačke scene.

Premda cijepljen od bilo kakvog poduzetničkog talenta, dosjetio se koliko drske, toliko i pametne ideje kakva ne bi na um pala ni Raosovom Kikašu. U pariškom telefonskom imeniku pronašao je broj Danila Kiša, kojega, naravno, nije osobno poznavao, nazvao ga i objasnio mu svoj problem. Veliki pisac bio je, srećom, velika faca: rekao mu je kako ne dolazi u obzir da mu on bilo što prevodi, jer je njegov francuski samo solidan, ali da će njegova supruga Pascale Delpeche to rado učiniti umjesto njega.

Naravno, kao i sve storije s Ćurinom u glavnoj ulozi, i ova je na koncu dobila groteskni zaplet. Jednoga jutra ili se možda ipak radilo o kasnom poslijepodnevu – Alemu nije za vjerovati, jer mu je ritam spavanja uvijek bio umjetnički razbarušen – u njegovom je stanu zazvonio telefon. Pozivateljica je bila dama koja mu je na tečnom srpskom s beogradskim naglaskom kazala kako se zove Pascale Delpeche.

Bunovan od sna i uvjeren da ga je netko uhvatio u đir, Ćurin je bijesno zalupio slušalicu, da bi tek onda s užasom pomislio kako dama s druge strane žice možda ipak jest ona za koju se izdaje. Kiševa supruga nije se naljutila, nego je Ćurina nazvala još jednom i taktično mu objasnila kako je zapravo vrlo logično da ona govori francuski i srpski. U suprotnom mu ne bi ni pomogla pomoći s prijevodom.

Zaslugom bračnog para Kiš-Delpeche, Alem se konačno mogao obratiti Enkiju Bilalu, velikom francuskom autoru, Beograđaninu rođenjem, da mu ugovori sastanak s tada najvažnijim ljudima s izdavačke scene, Claudeom Moliternijem i Jean-Marcom Thévenetom, koji su mu ponudili ugovor za kojim je toliko čeznuo. I kad je već bio uvjeren da su mu se sva vrata otvorila, jedna ga je obiteljska smrt vratila natrag, figurativno i doslovce, a strip-karijera opet mu je stavljena na čekanje.

Utoliko i ne treba čuditi što je prvi pravi album, "List vode, Atlantida“, objavio tek u 62. godini. Na pulskoj promociji u okviru Sajma knjige u istoj je večeri otkriven kao debitant i kanoniziran kao veliki autor, što je oduvijek i bio, premda je silom različitih okolnosti – pa i vlastita neukrotiva i nepomirljiva temperamenta – bio primoran raditi na margini, daleko od mainstream scene.

Osujećen kao stripovnjak, morao se silom prilika ogledati u mnogim drugim stvaralačkim disciplinama koje su bliske vizualnom pripovijedanju. Najdulje se, najredovitije i s najvišim dometima bavio novinskom ilustracijom, prvo u "Nedjeljnoj Dalmaciji“, potom u "Feral Tribuneu“, a zadnjih godina u "Novostima“. Ako je njegovim osebujnim stripovima bilo teško pronaći parnjake u aktualnoj produkciji, ne samo hrvatskoj nego i svjetskoj, još je i teže bilo situirati ga na ilustratorskoj sceni, tražiti i nalaziti sličnosti između njega i drugih istaknutih autora.

Za početak, on nikada nije ilustrirao novinske tekstove u bukvalnom smislu te riječi, nego je stupao s njima u kreativni dijalog, počesto i polemiku. Njegovi crteži nisu sažimali neki članak ili priču, svodili ih na bitni smisao ili poruku, nego ih dorađivali, proširivali, ponekad čak i kritički propitivali.

Zanimljivo, premda se upuštao u nemali rizik vrlo slobodne interpretacije svoga zadatka, ne pamti se slučaj da se ijedan pisac ikada požalio na Ćurinov rad. Pardon, lažem, to se jednom ipak dogodilo. Stanovitu spisateljicu uzrujala je količina slobode koju si je Ćurin odlučio uzeti (kao da bi slobodu trebalo dozirati na dekagrame), pa je zamolila urednike da on više nikada ne ilustrira njezine tekstove. Na njezinu štetu, oni su je poslušali.

Opus koji je Ćurin ostavio za sobom kao ilustrator, svojim opsegom, jedinstvenom autorskom poetikom i blistavim domašajima savršeno je neusporediv s bilo čijim drugim minulim radom. On nije samo izdvojena pojava na hrvatskoj ili regionalnoj sceni, nego i svojevrsni svjetski unikat.

Da, naravno, stotine autora s različitih dijelova globusa zaslužuju status velikana koji su novinsku ilustraciju doveli do kreativnih vrhunaca i ostavili za sobom djela neprolazne vrijednosti (unatoč tome što su ih crtali ili slikali pokušavajući zadovoljiti dnevnu ili tjednu narudžbu). No, nitko nikada to nije radio kao Alem Ćurin: u strastvenoj raspravi s piscem i njegovim tekstom.

Govorimo li o zanatu, bio je briljantan crtač i slikar, vrstan poznavatelj svih likovnih tehnika, baš kao što se suvereno snalazio i u različitim spisateljskim nišama. S jednakim je umijećem plivao u književnom standardu, zavičajnom jeziku i vlastitom nadidiomu, u prozi, kao i u poeziji.

Blagoslovljen tolikim talentima, mogao je što je htio. A što je htio, to je i činio. Bio je najslobodniji umjetnik i najslobodniji čovjek kojega sam upoznao. Kao da nije bio pravi, od krvi i mesa, nego od papira i novinske boje, stripovni junak, a ne smrtno biće.

[ninel]

PIŠE ANTE TOMIĆ
Odlazak ilustratora Alema Ćurina: Zapanjujućom je vještinom stvarao čudnovate prizore
https://www.jutarnji.hr/kultura/art/odl ... 9hrYwA66k8
Novinski ilustrator, strip crtač, autor kazališnih plakata i književnih naslovnica. Ćurin je bio totalni umjetnik.

“Šta ne razumiš?”, upitao bi tako otresito da je vama bilo neugodno, da biste se pokajali što ste ga pitali zašto dupin iskače iz haube Citroëna, otkud psu dalmatincu pegla umjesto glave i što uopće u njegovim slikama traže sve one kokoši, kosturi, parobrodi, cepelini, trube, hobotnice i čekići?

Bio je nevjerojatna osoba. Zapanjujućom je crtačkom vještinom stvarao čudnovate, enigmatične prizore, upisujući u njih mnoštvo značenja, pozivajući se katkad na nešto vrlo osobno, što niste mogli znati jer je postojalo samo u njegovoj glavi, jer je on to sanjao, i u isto se vrijeme ljutio što ste takva neznalica i cukun da ne kontate što je on htio reći. Napokon ste ga sasvim prestali pitati, ili se žaliti da njegov izraz nije jednostavniji, izravniji, razumljiviji.

Jer ste, Bogu hvala, napokon shvatili. Alem Ćurin, novinski ilustrator, strip crtač, autor kazališnih plakata i književnih naslovnica, bio je totalni umjetnik. Jedan od rijetkih, nepotkupljivih, koji ustraje na svome i ne žudi da jednostavnim, izravnijim i razumljivijim slikama dopire do mnogih. Nama slabićima koji se besramno ulizujemo publici, koji se prostim porukama dodvoravamo svjetini, njegova je tvrdoglavost bila i zadivljujuća i šašava.

Ima o njemu jedna priča koju mi, njegovi prijatelji utorkaši, često i rado pričamo. Prije dvadeset, dvadeset pet godina po prilici poželio je napokon zaraditi na svome talentu, napraviti poštovanja vrijednu međunarodnu karijeru pa je ogledno nacrtao pet stranica komercijalnog stripa o Zagoru, svima omiljenom Duhu sa sjekirom, junaku naših djetinjstava. Pokazao ih je Ivici Ivaniševiću i meni i mi smo ostali paf. Na četiri stranice bio je to, bez konkurencije, najbolji Zagor kojega smo ikad vidjeli, a sumnjamo da je Sergio Bonelli, koji je Zagora izmislio, vidio mnogo boljih. Zagorovo lice, mišići, pokreti, skokovi, let njegove kamene sjekire, hitac iz pištolja, močvara i drveće, sve je bilo savršeno. Dok nismo na petoj stranici ugledali Zagora i njegovog vjernog prijatelja Čika kako se kupaju ispod slapa, goli kao od majke rođeni.

Uzaludno je i Ivici i meni bilo govoriti da to ne može, da bi Bonelli prije umro nego objavio tako nešto. Ako su se u Alemovoj autorskoj viziji Zagor i Čiko kupali goli, Alem nije mogao lagati i nacrtati im kupaće gaće. To bi bila izdaja njegovih ljudskih i umjetničkih načela. Niste ga mogli ne voljeti zbog te nepopustljivosti, premda ste znali da će mu zbog nje poštovanja vrijedna međunarodna karijera strip crtača na kraju zacijelo ipak izmaći.

Nije postao ni bogat ni slavan kako je mogao sa svojim talentom, ali to valjda s totalnim umjetnicima i ne može drugačije. Svojim je djelom svejedno dotakao mnoga srca, imao je obožavatelje koliko god se trudio da ih otjera. Dvojica su mlađih nedavno tako uvećala na jednom splitskom zidu jedan njegov genijalni kazališni plakat. Ostavio je zamašno djelo za sobom, stotine i stotine novinskih ilustracija, većinom u Feralu i Novostima, novinama izvan glavne matice, svojeglavima i nepopustljivima kao i on sam što je bio. Kojiput je i njihove urednike znao šokirati kakvim okrutnim prizorom ili golotinjom. Ovo drugo bio mu je osobiti merak. Nema vjerojatno našeg umjetnika koji je nacrtao više aktova od Alema Ćurina. Ili, ako i ima, nigdje tijela nisu bila istinitija i čulnija nego u njega, s njegovim se golim ženama mogu možda usporediti samo gole žene u stripovima velikog Mila Manare.

Znao je biti zaguljen, kompliciran, težak i grub, i biti pošten, odan, velikodušan i drag, sve u isto vrijeme. I na kraju nas je zatekao više nego ijedna njegova slika. Njegov je odlazak neshvatljiv kao neki čudni košmar.

[ninel]

Miki Jergović
Alem
https://www.jergovic.com/ajfelov-most/a ... g5Fnu0XWqM

Prvi kompromis sa svijetom učinio si već nakon nekoliko dana škole. Obuzdao si maštu i počeo govoriti tako da te razumiju. Najprije da te razumije učiteljica – to je izgleda najvažnije – a onda i da te razumije i ono najtuplje čeljade u razredu. Bio je to tvoj prvi i najveći estetski kompromis u životu, koji se poduzimao da bi se moglo živjeti među ljudima.

Budeš li se poslije bavio umjetnostima, ono što budeš radio uvijek će biti jedva trideset posto onoga stvarnog, predškolskog tebe. I onda ćeš pisati romane, pripovijetke, pjesme, razumljive svima, i onom najtupljem čeljadetu u razredu, i bit ćeš pomalo nesretnjikav što je u njima tako malo od onoga što je bilo i što je moglo biti.

Ali drukčije nije moglo biti. S tim se kompromisom silazi među publiku, na njega su pristali svi, taj kompromis neizbježna je posljedica i osnovni razlog polaska u školu. Sve zaista važno dogodi se u prvih nekoliko dana škole, u obuzdavanju mašte, kad počneš govoriti tako da te svi razumiju.

Alema sam upoznao prije trideset godina. Teško sam ga razumio. Zato što drukčije izgovara riječi, mislio sam. Zato što ima neku čudnu govornu manu, učinilo mi se zatim. Zato što govori kao duh Petra Hektorovića, govori kao da se nije pomakao s Hvara, iz Paiza.

Viđali smo uz ratove, obično u većim skupinama ljudi, za priredbi i ceremonijala u koje nismo vjerovali, na mjestima i u gradovima sred kojih se nisam osjećao dobro. Prolazile su tako godine, prolazili su životi, on je crtao direrovski precizne crteže uz moje kratke priče i novinske članke, nalazeći u svom tom realizmu oniričku dubinu i smisao. Crtao je ono čega je u tim pričama bilo i ono što je postojalo u njemu, njihovom čitatelju, ali ono što bi na takav način nastajalo zaustavljalo je gledatelja, zarobljavalo ga, tako da stane i gleda, i da ne može svratiti pogled s novinske stranice, jer to što vidi istovremeno nešto je što nikada nije gledao, i što mu je odnekud poznato. Nije mu poznato kao motiv, ili kao stil, nitko nije crtao ono što Alem crta, i nitko nije tako crtao, ali u govoru tih slika nešto je veoma blisko, pred čime se čovjek nađe kao pred jezikom koji je znao i koji je onda zaboravio.

Nisam ga teško razumio zato što drukčije izgovara riječi, zato što ima neku čudnu govornu manu, ni zato što govori onako kako govori – kao duh Petra Hektorovića, nego sam ga teško razumio zato što on nikad nije učinio taj prvi, formativni estetski kompromis, nije obuzdao maštu ni počeo govoriti tako da ga razumiju svi, najprije učiteljica, a onda i ono najtuplje čeljade u razredu. Kako mu je to uspjelo, ne znam. Možda je bio bolestan prvoga tjedna škole, ili ga nije bilo briga. Ali za razliku od tebe, koji ćeš zauvijek ostati na onih trideset posto predškolskog sebe, reducirane i usmjerene mašte, disciplinirane imaginacije, prilagođene idiotima, koji misle da sve moraju razumjeti, i da se mogu diviti samo onome što razumiju, Alem je svakoga trenutka bio na svojih sto posto. A to bi bilo mnogo i za manje talentiranog čovjeka.

Crtajući mojim pričama i suhim novinskim člancima, on te je podsjećao, tebe i sve pažljivije novinske čitatelje, na sve ono što stane između trideset i sto posto. Podsjećao te je na to da ništa ne može biti zaboravljeno, i sve što se zbilo između nas, sve za što znamo, pohranjeno je negdje iza čela, iza očiju, i tako će biti dok god je života. Tamo je, u toj glavi, i sve čega si se, protiv svoje mašte, odrekao da bi te moglo razumjeti.

Alem nikada nije nacrtao svoj veliki strip, svoju veliku epsku naraciju. I nije dovršio svoj veliki roman. Što mu je falilo da to učini? Falio mu je tvoj manjak. Roman, crtani kao i pisani, forma je za obuzdanu maštu, za ljude koji su na svojih trideset posto. Oni se romanom pomažu kao štakom. Alemu, međutim, ta štaka ne treba. On ne zna što će s njom, i onda je na kraju baci.

Svaki je njegov crtež izveden na najdragocjenijem, unikatnom papiru. I visi pod savršenim svjetlom jedne od tisuća prostranih bijelih galerija, koje u stalnom postavu imaju samo Alemove crteže, a otvorene su dvadeset četiri sata dnevno. Ti crteži nešto su najbolje i najvrednije što ostaje iza naše generacije u ovoj malenoj zemljici, s kojom smo u trajnom, nerješivom nesporazumu. Oni su istodobno neponovljivi, i imaju tu karakteristiku da se multipliciraju. Dok ih gledamo, ili dok se pokušavamo prisjetiti, mi ne vidimo samo crteže koje je Alem nacrtao, nego i one koje je mogao nacrtati, a nije. Vidimo svijet njegovim očima, razumijemo ga jezikom za koji nismo ni znali da ga znamo. Ti crteži djelo su jezika koji je on stvorio i kojim je komunicirao, jezika u kojem je crtao, a koji mi, eto, odnekud savršeno razumijemo. Kao da smo se rodili i živjeli u njegovoj glavi.

I svaki taj crtež umnožen je u crnom olovu, u teškom i opojnom vonju štamparskih boja, na lakopotrošnom papiru, u tisućama i desetinama tisuća primjeraka. I svaki vrijedi kao original, onaj nacrtan na najdragocjenijem, unikatnom papiru. To je ta umjetnost multioriginala. Umjetnost kojoj se vrijednost ne uspijeva izraziti u zlatu ili u novcu, nego se izražava u nečemu što je vrednije od zlata.

Jednom sam, već vrlo davno, u Sarajevu 1996. prao prozor svoje sobe, koji je još uvijek gledao prema Trebeviću, a niti je u ratu bio razbijen, niti je u četiri ratne godine opran. Prozori se najbolje peru starim novinama, i meni je, slučajno, pod ruku došlo tako da prozor perem dvolisnicom Nedjeljne Dalmacije s Alemovim crtežom i mojom pričom. Mogao sam odustati, mogao sam uzeti dva druga novinska lista, ali nisam htio, nego sam nadvijen van više nego što je trebalo, nad ambisom naše mrtve bašče, glancao staklo papirom i olovom Alemove duše, uvjeren da ništa prozor neće oprati kao on, i da ovo nije kraj nego je početak. A zapravo je bio kraj, jer nikad više nisam oprao prozor u Sarajevu.

Sada ga sve razumijem, dok šutimo jedan naspram drugog, i dok mi ne ide u glavu gdje je, kako je, samo zbog srca, u nebo i u ništa prhnuo sav taj talent, i tih sto posto slobodne mašte. Alem je pošao u maštu.

[ninel]

LIRSKI STRIPER
Tri skice za budući tekst o Alemu Ćurinu
Piše: Midhat Ajanović - Ajan

1.
Postoje profesije kojih se čovjek s lakoćom može odreći, postoje i one druge na koje se čovjek jednostavno navikne kao na pušenje pa ih je stoga teško ostaviti i zamijeniti drugima. Ima međutim i profesija koje čovjeku uđu u krv i postanu dio njegovog bića u mjeri da ih se osjeća kao vitalni dio tijela te se svako rastajanje s njima doživljava kao amputacija.

Za pripadnike moje generacije, onih dakle rođenih pedeset i neke, takva profesija je – strip.
Mnogo više nego film i televizija, strip je bio glavni medij na kojem smo temeljili svoje obrazovanje, oblikovali našu sliku svijeta i sebe same. Za nas koji smo odrastajući na neki način postali profesionalno vezani za strip kraj sedamdesetih i praktički cijele 1980-te su bile zlatno doba koje tada, dok smo ga živjeli, nismo prepoznavali kao takvo.
A onda se sve okrenule tumbe?

Raspalo se društvo, rastočila se država, a ljudi se izopačili do mjere da je moral postao predmet sprdnje, dok su u isto vrijeme internet, mobitel i video igrice kao tenkovske gusjenice pregazile štampu, a nove generacije su, činilo se, prestale čitati sve što je dulje od jedne SMS-poruke…
“Nitko više neće crtati po časopisima, novinama. Ubit će ih struja!! Kompjuter će ukrasti stripu budućnost i više neće biti kakvog smo znali”, zavapio je gorko u jednom svom tekstu dalmatinski striper Alem Ćurin, ali je ipak nepokolebljivo nastavio crtati i pisati stripove.
Jer naš se cjelokupni život nakon 1990-tih manje-više sastojao od grčevitih nastojanja da spasimo strip i sebe u stripu. Ostaviti strip za nas bi naprosto značilo da postanemo duhovni invalidi.

Zato smo u borbi za opstanak stripa pod medijskim suncem otišli u partizane.
U toj borbi poznajem nekoliko istinskih heroja: jedan od njih je upravo Alem Ćurin!

2.
Strip je slika i tekst u simbiozi. No, niko ne kaže da se to dvoje ponekad ne može na trenutak razdvojiti. To povremeno razdvajanje stripa na njegove gradivne elemente obilježje je Ćurinovog cjelokupnog stvaralaštva. Mogu zamisliti ploču njegovog radnog stola kao uzburkano more iz kojeg svaki čas nešto izroni: stih, karikatura, ilustracija, priča, esej, satira, dizajn… Listajući radove Alema Ćurina čovjek naime prođe silne razdaljine, od satiričnog šamara do lirskog uzdaha. Ali strip, ipak strip, je kao sidro koje sve to skupa drži na okupu.

Ćurin je vrhunski crtač čije ilustracije odlikuju odvažna formalna rješenja na nivou kompozicije te gorka satira i razočaranost u poruci zbog polusvijeta koji nam svima sjedi na grbaču već trideset godina. Njegove ikoničke ilustracije su doprinos koji se nezasluženo rijetko spominje u studijama i monografijama koje tretiraju “Feral Tribune”, moguće najbolje satirično glasilo koje je izlazilo u, kako je to moderno reći, “regiji” tokom novije historije naših prostora. Spominjući taj dio njegovog rada uzet ću sebično za pravo da spomenem i sjajnu naslovnicu koju je napravio za moj roman Portret nacrtan ugljem i kišom.

3.
Baš kao i strip-medij, Ćurin je slika, međutim Ćurin je i riječ.
Njegovi eseji naprosto izbijaju iz cipela.

Knjiga tekstova o stripu Egostriper ( 2012), nešto je najbolje što je o stripu ikada napisano na južnoslavenskim jezicima.
Ne samo što me doslovce svaki esej u toj knjizi zasuo nostalgijom kao vrelim uljem već sam se zahvaljujući njima nanovo susreo sa nekim zaboravljenim stripovima baš kao da su se krasne djevojke, pored kojih sam projurio u žurnoj mladosti jedva ih primijetivši, vratile iz potrošene prošlosti i omogućili mi da ih bolje vidim i naknadno otkrijem njihovu ljepotu.

Egostriper je Biblija naša generacija koju smo dugo čekali mada ne znam da li smo je zaslužili.
Ćurin je uz sve rečeno i pjesnik koji ne samo da sam piše stihove već dokazuje da tekst u stripu ne mora biti proza već da se lirski visovi mogu doseći stripom jednako kao pjesmom.

Meni je taj poetski dio Ćurinovog stvaralaštva, a jedan dobar primjer objavljuje se u ovom izdanju «Bosone», osobno najdraži. Dok ti pogled luta predjelima tih stripova kao da slušaš pjesme dalmatinske klape koja te jednako grije i hladi, uz koju plačeš i smiješ se istovremeno dok ti se gutljaj vina slijeva niz grlo.

Ćurin je jedan od onih ljudi za koje vam se, već kad ih prvi put sretnete, čini da ste se s njima družili cijeli život.
Zbog toga ću ako bude vremena, zdravlja i izdavača ovaj tekst jednog dana nastaviti i napisati tačno onoliko stranica koliko Alem Ćurin zaslužuje.
A to je mnogo više od ove tri skice...

[ninel]

Nekaj političnih ilustracij Alema Ćurina

[ninel]

Edini Alemov stripovski album List vode - Atlantida

[ninel]

V Kvadratu št. 26 je imel obsežen intervju

[ninel]

Nova knjiga, na kateri je delal, preden ga je prehitela smrt

[ninel]

Ilustracija za enega od mnogih gledaliških plakatov