Kvadrat

Vse v zvezi s stripi.

Moderatorji: TomDarjangCortoTornadoMioke

Uporabniški avatar
Poli 78
STRIPOHOLIK
Prispevkov: 8097
Pridružen: 23.10.2007 12:52:48
Kraj: Ljubljana

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a Poli 78 »

Zanimivo. Nisem doslej povezal (oz. bil pozoren na to), da se je Pinochetov puč in posledično smrt Allendeja prav tako zgodila 11. septembra. In prav Američani tudi stojijo za tem. Bumerang?
Anything is possible
Be the Change You Want to See
Uporabniški avatar
tilitili
STRIPOHOLIK
Prispevkov: 6356
Pridružen: 26.02.2009 21:26:50
Kraj: zagorje ob savi

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a tilitili »

ej - tolo teorijo zarote bi pa prav rad prebral, majkemi.
WHOOOOA BIG FELLA; WHOOOA.
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Na Strip vestih si lahko v nadaljevanjih preberete intriganten
Intervju z Alemom Ćurinom (1)

Slika

Tamo osamdeset i neke godine, na drugom Salonu stripa u Vinkovcima, upoznao sam dva mlada strip autora iz Splita, Alema Ćurina i Boru Pavlovića. Od tada je prošlo dosta vremena i sve oko nas pa i mi sami smo se promijenili i puno toga zaboravili. Nekoliko godina kasnije, ne sjećam se više tko je koga od nas kontaktirao ali druženje Alema i mene je nastavljeno, a ono što sigurno znam da je poveznica bio baš ovaj časopis, Kvadrat. Negdje od petnaestog broja, na moje veliko oduševljenje, Alem je počeo objavljivati svoje prekrasne eseje-priče u Kvadratu. Naravno da sam jedva dočekao novog i još takvog suradnika od formata. U jednom od naših brojnih razgovora, a o čemu drugom ako ne o stripu, Alem me je upitao kad će s njim intervju izaći u Kvadratu? Odgovorio sam mu da će doći na red čim ukoriči svoj prvi strip! Nisam tada ni slutio da će to biti skoro. Prošle godine izašao mu je prvi album iz serijala „Bevanderman“, a ove godine knjiga „Egostriper“, koju smo od milja nazvali stripovnica. Što rekoh, ne porekoh, a obećanja se moraju ispuniti. Naravno, zaslužio je Alem sve ovo i puno ranije ali moja namjera je bila nekako ga stimulirati za objavljivanje albuma i drago mi je da je za njegove stripove konačno saznala i šira publika. A što se tiče intervjua, vrijedilo je čekati jer je jedan od najsočnijih i najotkačenijih intervjua s meštrom od stripa koji živi za strip, i sâm je strip, upravo pred vama.

■ Početak tvog interesa za strip datira vrlo rano. Je li Kekec kriv za sve, kako tvrdiš u tekstu objavljenom prvo u Zarezu pa kasnije u knjizi Egostriper?

– Zanimanje za strip u meni je vrlo rano začeto, pače najranije, još u vrtiću, u doba kada se pačiće male nije tretiralo kano sitne poljoprivredno-političko-korektne čimbenike već samo djecom te se ta ustanova, shodno tome, zvala jednostavno – zabavište. Cijela moja generacija dječaka, mi rođeni u drugoj poslijeratnoj petoljetci, bili smo, u to predtelevizijsko doba, navučeni na igru i strip. Nikakvi strani jezici, ili tko zna čime li sve, bogamu, danas tako uredno i po službeno-odgojno-obrazovanom programu opterećuju nemoćnu predškolsku nejač, nisu nama stajali na putu. Mi smo bili djeca prašine, djeca krvavih koljena, djeca zelenog voća nedozrela iz tuđih dvorišta, djeca prvih asfaltâ, djeca sunca i igre. Bili smo sveto bratstvo Rasti Rajlija.

Da ti pravo kažem, nikada više takvog djetinjstva, nas rođenih pedeset i neke rane – čak ni vi, tvoja generacija, rođeni pedeset i neke kasne, nemoj se ljutit, niste imali takvo predškolsko djetinjstvo, kao moja generacija koja se klanjala samo jednome hramu, hramu što je, u mojem slučaju, bio na vrhu ulice, hramu najednostavnijem od sviju, hramu svima znan pod kodnim imenom – drvena trafika. Da, mi smo djeca masivne drvene trafike – specijalni dizajn iz 1953., autor je najvjerojatnije slovenski dizajner Niko Kralj, predivan industrijski dizajn što je uklonjen s ulica početkom šezdesetih.

“Krivaca“ za moju kontaminaciju stripom ima više. Najveći je moja mater, ljubiteljica šarene štampe i stripova. Ona je sličicama otvorila širom vrata u naš dom. Zatim stariji brat koji je, zaražen majčinim mlijekom, rado ispunjavao njezinu potrebu za svakodnevnom dozom iz trafike. No jednom se „predozirao“ tako što je u kuću donio i strip-zabavnik koji nitko od njega nije zatražio. Taj dolazak Kekeca pod naš krov, u te prednovogodišnje dane 1957., smatram, kako vlastitim blagoslovom, početkom svoje pismenosti, tako i intravenoznim prodorom stripa u moj krhki organizam da tamo ostane zavazda. Tada sam cijepljen, i tome nema protucjepiva, evo punih 55 godina.



■ Kada si odlučio da ćeš biti strip crtač i kako si nacrtao svoj prvi strip? Koliko se sjećam dosta ondašnjih redakcija koje su objavljivali stripove ga je odbilo ali, ipak je objavljen, doduše pod malo čudnim okolnostima?

– Crtam otkad ne znam za sebe. Da, baš tako. Jok ono uobičajno, crtam otkad znam za sebe, nego baš – otkad ne znam (za sebe). Moje crtanje dolazi iz predmemorijskog doba. To sam zaključio po riječima starijih, davno je to bilo, nema više nikoga od njih, daklem, rekli su da sam crtao otkad oni znaju za mene. Ono čega se ja sjećam je da sam crtao kauboje i indijance i gole curice. Za ovo zadnje bio sam jednom i kažnjen (hahaha...!). I to ohoho. Jo sramote (hahahaha...!).

Nevinosti je nestalo kad su me s jedanaest godina istrgli iz mirnog kvarta Bačvice i odveli zajedno sa sobom u novi stan, u moderni kvart na sjeveru Splita. Beton pod okomito, beton pod vodoravno. Nerješiva križaljka za mene – čista trauma. Zato često ponavljam, i ponavljat ću – do jedanaeste ne postoje sni već je sve samo istina, do li istina. Nova nepoznata sredina, nova škola, nova lica, novi glasovi, novi kockasti horizonti bez mirne linije mora; sve me to odbijalo više od godinu dana. Zavukao sam se u kuću, gutao stripove i crtao, precrtavao iz njih te sanjario kako ću i ja jednom biti strip crtač. Snovi su posljedica šoka a ne sreće. Winsor McCay je to najbolje znao. Ne kažu Njemci uzaludno za san – traum.

Htio sam upisati srednju umjetničku, samo radi stripa, ali otac je bio pametniji i ugurao me u gimnaziju. Često sam, ma što često, prečesto sam eskivirao srednjoškolsku nastavu pak bi se našao na, tada praznome, Marjanu, u društvu poneke srne i s najnovijom Stripotekom ili Strip Artom. E, kada su iz Ervinovog Strip Arta (onog prvoga) predamnom iskočili već zaboravljeni Princ Valijant i Rusty Riley (Rasti Rajli), u meni je izletila sklopka i odlučio sam kako je već vrijeme za realizaciju starog, prastarog sna. Vježbao sam doma. Crtao i parao. Prolazile su godine, mijenjao fakultete i ženske, ali još sam bio nezadovoljan. Falilo mi je zanata.

Probao sam i uspio upisati Likovnu akademiju u Zagrebu, opet samo i samo stripa radi. Godinu kasnije, smatrao sam se spremnim pak sam ozbiljno prionuo kunsdruku. Damir Šalov se uhvatio scenarija, a ja olovke i tuša – rađao se moj prvi pravi strip uradak – Pučani, plemići, suci (PPS). PPS je bio strip povijesne tematike. Radnja se odvijala oko sitnoplemićke i pučke pobune u Splitu 1398. godine.

■ Jesu li profesori na akademiji znali da crtaš stripove?

– Na prezentaciji domaćih radova, naivno sam profesoru klase pokazao prve table i priznao mu kako sam Akademiju upisao zbog stripa. Razočaran u mene i ljut, održao mi je tiradu o čistoči likovne umjetnosti. Poslao sam ga u k**** te smo se posvađali i razišli. Otišao sam doma, u studentsku sobu, nastavio crtati strip, sve više zanemarujući nastavu.

Neznajući uopće kako i na kakvom se formatu crtaju stripovi – odbijajući ikakav profesionalni dodir sa Novokvadratovcima (imali smo skroz različite poglede na medij, bio sam im smiješan jer se bavim historijskom temom a ne modernom, kao oni, te nismo miksali informacije), osim usputno; bilo je to poznanstvo s prijemnoga na Akademiji – a fasciniran Fosterom, imajući podatak kako je on radio na B1 formatu, pred sobom sam ispružo papir većih dimenzija. Bile su to ogromne table, formata 66cm x 84,5cm. Zadao sam si posla na kunsdrucku sjajnom, zbog gustoće crne. Oči sam skoro, jebote, ostavio na tom blještavom papiru, u mračnoj sobici, Proleterskih brigada br. 3.


■ Ali jedan od Novokvadratovaca, Devlić, je crtao povijesne stripove, zašto onda ne i ti!? Valjda je postojao neki drugi razlog što te nisu prihvatili?

– Ne treba sad vući neke bivše momente. Tad smo bili mladi i vatreni te nam nije bilo teško izgovoriti što nam je bilo pri srcu. Oni su se ćutili tako, a ja ovako. Apropo Devle, nisam ga tada znao. Naše drugarstvo je iz osamdesetih.
Pače, oni s kojima sam se sretao po gradu, ekipa s kojima sam upoznao na prijemnome, pokazivali su mi njegove radove, s primjedbom, ovako se crta povijesni strip, jebeš Fostera i Princa Valijanta, to i tako sada radi John Cullen Murphy. Čak je i Zima imao nekakvu volju ka povijesnim momentima, dok je Ilić radio nešto kao Balade Petrice Kerempuha u Kerempuhu. Znači, nije im to bilo strano. No...

Ne znam baš neki pravi razlog, al', još smo se tamo na prijemnome pri Akademiji razišli, onako spontano, jer nisam trpio palamuđenje, niti sam puštao ikoga ispred sebe. A jedan je baš težio tome, iako sam s njim bio najbolji. Alo, akademac, znao je zavikati zamnom preko Trga. Jebiga, ja sam prošao prijemni, i to ti je to. Između nas ostala je vječna distanca. Jedino je Igor, od svih njih, dogodine uspio upisati Akademiju.

Okej, ja sam se mučio sam sa sobom u maloj sobici, dok nije došla spasonosna vijest – Šalov se javio iz Splita: u Nedjeljnoj Dalmaciji su pristali objaviti naš strip!!!!

Uzjahao sam avion, napuštajući Akademiju i Zagreb. Uvodnih 12 tabli, rečenog formata, dovršio sam s mirisom juga i soli.

Zaruke mene i stripa bile su završene, valjalo je pred matičara kako bi ozakonili našu vezu. No uzalud sam čekao pred vratima ureda – mlada (strip) je pobjegla s drugim, vodeći i matičara sa sobom.

Naime, Nedjeljna Dalmacija je odbila naše PPS-e, ustupajući roto prostor nekom starijem lokalnom i meni nepoznatom crtaču; po mom ondašnjem kriteriju, puno lošijem od mene.

Nisu bili jedini. Okrenuo sam se eseferjotu. No, svih 11 redakcija kojima sam se obratio, a bavili su se izdavaštvom stripa u ondašnjoj državi, na hrvatsko-srpskom govornom teritoriju, odreda su odbili štampati Pučane... E! Pače, neki su moja pisma slali uokolo, kao – vidi pretenciozne budale, što on si umišlja. Sočnije njihove odgovore čuvam još i danas.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (2)

Slika

■ Ali Pučani… su nekoliko godina kasnije ipak ugledali svjetlo dana!?
– Da. Revoltiran novonastalom situacijom, nadrkan kakav sam bio, izložio sam originale pod naslovom „Izložba jednog odbijenog i nedovršenog stripa – koji to nije“, u maloj, ali kultnoj u to doba, splitskoj galeriji Tribina mladih. Bila je to prva samostalna izložba strip-originala u Splitu otkako je medija.
Paz' 'vamo! Strip je tiskan, tih uvodnih 12 tabli, sedam godina kasnije, u Glasu hvarske komune, otočkoj periodici, samo zato što sam bio grafički urednik u dotičnoj. Nego.
Da se vratim koju godinu unatrag, u središnje sedamdesete, kada je stiglo novo proljeće za strip na ove prostore. Roto štivo u sličicama je napokon, kao deveta umjetnost, dobilo zasluženu medijsku pažnju u Jugi. Proljeća 1975. izlazi kultni 28. broj Kulture, tematski potpuno posvećen stripu. Uredio ga je Ranko Munitić. Malo zatim doletio je fascinantni Pegaz Žike Bogdanovića, najbolja teoretska periodika o stripu ikada na meni razumnim jezicima. Oba naslova bili su čisto blago puno, dotad meni nepoznatih, informacija o stripu, strip junacima i autorima, te o svemu što ima veze sa stripom.
I knjižara u Gundulićevoj ulici, u Zagrebu, igra bitnu ulogu tih godina. S njom sam bio oduševljen kao nekad u djetinstvu drvenom trafikom. Dok su drugi krali knjige, nego, a što preostaje siromašnim studentima, ja sam krao stripove. U toj veličanstvenoj knjižari desio se moj prvi susret s Malim Nemom i Krazy Kat i, nije bilo druge, omogućio sam im besplatan ulazak u moju studensku sobu, ali s dosta straha u guzici, dok sam ih krio pod miškom, s unutrašnje strane krombi kaputa.
Zašto ti ovo govorim? Jer sam se, nakon svih tih 11 crvenih kartona, smatrao izbačenim iz jugoslavenskog strip kružoka, pak sam realističkom i komercijalnom stripu rekao zbogom, ali ne i tušu i hameru, te se uhvatio autorskog stripa, držeći se stila ala Winsor McCay i katkada kao George Herriman ili pak grleći kubističko-nadrealistički stil ala Picasso.



■ Znači, mijenjao si stilove?
– Da! Gurao sam tri različita stila, onako za sebe. Jedan po jedan, zavisno o životnim situacijama, a te su se izmjenjivale svako malo. Okrenuo sam se za 270 stupnjeva i postao puno radikalniji od Novog kvadrata.
I tu dolazimo do mog prvog objavljenog stripa. Oglu se zvao. Danas, kad smo bombardirani turskim tv-serijama, svi znaju da to na turskome znači – sin. Izašao je u splitskoj Omladinskoj iskri, početkom 1980. godine. Bilo je to vrijeme kad sam čekao dijete te, naravski, šta sam poželio nego da bude prvo pa muško. No, jok. Rodila se kći, puno bolje rješenje. Zato je moj prvi strip bio prvo pak muško, barem u naslovu (hahahaha...!). Rađen je u stilu ala Mali Nemo. I odmah su se zaredali problemi. Nije bio problematičan crtež već scenarij. Pače, pokrenut je postupak da me se izbaci iz Partije jer sam, tobože, citirao druga Kardelja kako ne priliči mladome komunisti (hahaha...!). Ali kad sam im objasnio kako je mene nemoguće izbaciti iz ideološkog matičnjaka jer sam izbačen još '71., nastala je panika – ideološki neprijatelj je među nama! Ostao sam s njima vrlo kratko, objavio još par-dišpar tabli te smo se razišli.
U istom stilu uradio sam i strip Gosti (Old Nemo in Slumberland), koji mi je dogodine donio iz Montreala 100 dolara. Na jednoj tabli, moji likovi, tek pristigli pizdun Reagan (koji je oko jaja bio obrijan ala Metro Goldwyn Mayerov lav) i notorni Brežnjev (obrijan međunožno ala Staljin), opće međusobno i od tog se njihovog sraza raspada zemaljska kugla. Kanađanima je to bilo simpa.
Te godine doživio sam šok, valjalo mi je obući esembe uniformu. Srećom izvukao sam se iz Trebinja nakon 23 dana. No to esembe Trebinje imalo je za dalekosežnu posljedicu što sam počeo crtati stripove ala Picasso. Zagrebački Studentski list objavljivao ih je neko vrijeme.
Nakon prekida suradnje, ostavio sam se stripa i skroz zaronio u tzv. „pravu umjetnost“ – slikarstvo i skulpturu. Egzistirajući u to doba u Hvaru, nije bilo neke vajde od moje umjetnosti, trebalo je preživjeti, pa sam se ukrcao na koču kao ribar. Posljedica ribarenja je strip Skefalo iz kojeg su nastali Morska bolest 1 i Morska bolest 2, koje sam crtao, teško je reći, ala Herriman, ali njega sam se držao, pod pseudonimom Franko Petrić. To još nitko nije vidio. Franka Petrića jesu.



■ Ono što nisi spomenuo je da si na Pučanima, u samo 12 tabli, najednom promijenio stil pa je i to stvorilo određenu nedoumicu i odbojnost kod urednika a i kod čitatelja!? PPS (Pučani, plemići, suci) je trebao biti serijal od nekih 125 tabli, tako si barem izjavio u jednom intervjuu. Jeste li ti i Šalov ikada razmišljali o nastavku onih prvih 12 tabli?
– Da, taj salto od Fostera preko Maurovića i Girauda do samog sebe, u samo 12 tabli, iznenadila je mnoge. Mene nije. Uvijek mijenjam stilove unutar jedne te iste priče. Mijenjam se onako kako se i osjećam. Nema boga koji će mi reći što i kako treba, nema toga. Zato i nisam pravi profesionalac, već autor i slobodnjak. A sloboda košta – znam to po sebi najbolje.
Kada su nam obećali objaviti Pučane bili smo apsolutno epski raspoloženi. 125 tabli činilo nam se mačjim kašljem pa smo bili spremni raditi i više, ako bude interesa. Toliko smo se zagrijali da smo se išli prijaviti za čuvare pustinje Blaca na Braču ili kao svjetioničari, svejedno nam je bilo, samo neka na miru možemo nastaviti posao. Odbili su nas jer nismo bili bračni par (hahaha...!).
Šalov i ja često smo se vraćali toj temi. Više puta smo ponovo kucali na vrata Nedjeljne, čim bi se promjenilo uredništvo, ali smo svaki put iznova popušili. Kasnije nas je život odveo svakoga na svoju stranu. Šteta za Pučane jer smo razvili temu za najmanje 200 tabli, a to ti je četiri godine sigurne ezistencije po 'jubavi. Pred koju zimu, sad pod stare dane, imali smo ideju sve to nanovo staviti na kartu. Bili smo se opet dobro zagrijali. Odredili smo i novi naslov – Granica se sada trebao cijeli projekt zvati. No kada je zagrijalo sunce i došli topliji dani, ohladili smo se te je sve ostalo samo na škicama. Granicu nismo nikad prešli, a sad je već i kasno.



■ I prije 30 godina a i danas si još opsjednut Winsor McCayom, kako si došao na ideju raditi strip Gosti (Old Nemo in Slumberland) i poslati ga na festival u Montreal. Kakav je to uopće festival i kako si došao do njega? Je li nakon te nagrade bilo nekih ponuda za strip?
– Winsor McCay je za mene jedan od samo dvojice bogova medija. Uz to je, pored Picassa, najveći likovni genij dvadesetog stoljeća. Čim sam ga sreo u Gundulićevoj, planula je ljubav na prvi pogled – ljubav kojoj nema kraja.
Za Montreal me stoplio Joško Marušić. Našao sam se kod njega, u Zagreb filmu, kada mu je poštar donio povrat originala iz Montreala, te uz to, i katalog rečenoga festivala stripa i karikature. Unutra su bili prezentirani svi autori preko svojih radova. I Joško je bio u njoj, dok se pri početku debele knjige-kataloga kočio ukrudbeni rad Mirka Ilića, koji je te godine bio glavni laureat, osvojivši i 1000 kanadskih dolara. Nije me trebalo mnogo nagovarati. Poslao sam svog če-serfildskog haj filter majmuna (Reagan) i sekret rus-kog medvjeda obrvena (Brežnjev) i ovima se svidjelo. „Ovi“ su montrealski festival stripa i karikature. Bio je to najveći svjetski privatni festival toga tipa. Trajao je dok gazda nije umro. Danas u Montrealu postoji muzej festivala, s apsolutno svim nagrađenim origi-nalima, od prve do posljednje priredbe. Eto i mene tamo.
Ponuda? Pa nitko nije znao ni da sam osvojio tu nagradu. Jedino svjedočanstvo tome je ime u kata-logu i ne vraćanje originala, te 100 kanadskih dolara, s kojima si tada mogao, pazi, iznajmiti dvokrevetnu sobu u hotelu usred Venecije, tik uz svetog Marka, i to na četiri dana, usred ljeta, usred Bienala. Tako je i bilo.

■ Navodno si studirao na nekoliko fakulteta ali nijedan nisi završio, zašto?
– Nije navodno, nego uozbilj. Prvo sam upisao pravo, pa mi se otegla prva godina te sam upisao kemijsko-tehnološki zbog eskivaže vojske, no želio sam se baviti likovnošću, stripom, i upisao sam još i Višu pedagošku, likovni smjer. Sve to u Splitu. A kad sam dobio šansu polagati prijemni na Akademiji i položiti ga, otišao sam u Zagreb. Zašto je i ona ostala nezatvorena knjiga, već sam rekao. To što sam upisao četiri fakulteta a vlasnik sam pet indeksa, druga je priča.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (3)

Slika

■ Kako je počelo tvoje prijateljstvo s legendarnim splitskim crtačem Franom Gotovcom?
– Počelo je, a kako drugo, nego svađom. On je bio taj „stariji lokalni i meni nepoznati crtač, po mom ondašnjem kriteriju, puno lošiji od mene“. Njegov strip je resio zadnju stranicu u Nedjeljnoj Dalmaciji, umjesto mojeg.
Frano se pojavio u novinama kao strip autor nakon pauze od 16 godina. Svi su bili zaboravili na njega kao stripera. U to doba on je bio čuveni arhitekta i teoretičar prostora. Kao takavog sam ga znao, al' ne kao i strip autora.
Bio sam skroz napižđen što mi je strip odbijen pa sam, rekao sam to, napravio izložbu originala. Prijepodneva, na sam dan otvaranja izložbe, netko mi je u jednome splitskome kafiću pokazao na bučnog čovjeka i rekao mi kako je on autor Ucjene, stripa iz Nedjeljne. Pristupio sam bez pardona duplo starijem čovjeku od sebe te ga, onako mlad i divlji, izvrijeđao pred cijelim kafićem; da kako ga nije sram objavljivati one svoje p**** dok moj strip stoji doma te neka me ne gazi, već da mi se skloni s mog strip puta. Dotad bučan čovjek, pažljivo me oslušao, naručio mi pelinkovac, nisam odbio, on je imao honorar a ne ja. U pauzama moje galame, pokušao mi je reći da se i on jednom davno bavio stripom pa je najebao. Nisam ga slušao već sam dodao kako tu večer otvaram izložbu originala mojeg stripa pa nek svrati, ako hoće vidjeti kako se crta strip. Čovjek je sve otrpio, naručio mi pelinkovac pride te obećao da će svakako doći.

■ Nisi vjerovao da će doći na tvoju izložbu?
– Negdje u popodnevnim satima sišlo mi je iz podsvjesti ka svijesti kako je čovjek ispred mene bio autor legendarnih Lovaca na čaplje i Zemlje slijepih, što su me fascinirali sa stranica Slobodne Dalmacije krajem pedesetih i početkom šesdesetih. Kadrove iz ta dva njegova stripa nosim sobom još i danas. Postali su dio opće prtljage moje memorije. Nezaboravno je bilo i to kako je baš on, Frano Gotovac, nacrtao prvu potpuno golu ženu što su je moje dječje oči popasle, i to iz dnevne štampe. Po uzoru na njega i ja sam crtao gole curice (hahaha...!). Svjestan svega toga, zasramio sam se svojeg kafićkog nastupa i molio boga da se ne pojavi na izložbi. Jok! Pojavio se, a meni neugodno. No imao je razloga preći preko spomenutog incidenta, čak je i rekao par proslovnih riječi.
Par dana kasnije izašao je u Slobodnoj Dalmaciji afirmativni tekst, iz njegove pisaće mašine, o tome kako se napokon u Splitu pojavio mladi strip autor koji, kao takav, zaslužuje punu pažnju i podršku. Postali smo jako dobri, čak i prijatelji. Bio mi je i mentorom, pak pozorno pratio i podržavao svaki moj novi zaveslaj u nemilosrdnom moru stripa. Kada sam se vratio iz Pariza, priznao mi je kako je baš on namjerno stopirao moj prvi strip korak u ime svog posljednjeg jer, tobože, on je bio star a ja mlad i, kao takav, mogao sam čekati.
E moj Frane, legendo, jebešga, još uvijek čekam (hahahaha...!)

■ Kad si već spomenuo, reci nam više detalja o svojoj ne baš uspješnoj pariškoj avanturi!?
– Slušaj, to je kompleksno pitanje, koje zahtjeva kompleksni odgovor. Trebala je to biti, zapravo, bajka koja će me definirati kao strip crtača i strip autora... s poznatim završetkom – Ćurin i strip živjeli su u ljubavi do svoje smrti, i to definitivno. No bila je to avantura bez hepienda.
Na mojoj izložbi slika, skulptura i stripova, u galeriji Škorpion, na Palmižani, ljeta 1985. godine, našla se faca iz Pariza kojoj su se najviše dopali moji stripovi u Picasso stilu. Rekla je kako neki njezini prijatelji, tamo po parizima, crtaju slične stripove i ponudila se da fotokopije mojih uradaka pokaže svom prijatelju, izdavaču takvih stripova. Pola godine kasnije došao je poziv iz galerije i izdavačke kuće Paradise neka hitno pošaljem originale jer su zainteresirani, vrlo čak. Uz poziv bilo je i garantno pismo koje mi omogućava, bez dodatnih zašto, tromjesečni boravak u Francuskoj. Originali su išli ispred mene.
Osvanuo sam u Parizu baš onoga dana kada su ukinute vize svima istočno od Trsta. Bombe, rašpe i rivolveri su upravo proradili po metroima grada svjetlosti, pak je bilo najlakše zabraniti laku protočnost građanima iz sumljivog socijalističkog bloka.
Mene to nije tangiralo jer sam bio tamo, s onu stranu novopodignute ograde. Ćutio sam se da je cijeli Pariz moj. Lebdio sam naprosto gradom. Nitko mi nije mogao ništa.
Sjećam se nekog opasnog tipa, nekakav izbacivač šije šire od bojlera, glave k'o u šit-bul terijera, Markovićev (čuveni tjelohranitelj Alaina Delona, član pariškog podzemlja – op. A.) zemljak iz Arilja. Kako sam se našao u društvu pripadnika srpske mafije u Parizu, sad je nebitno; tek sam bio tri dana u obećanom gradu i bio sam otvorena srca i osmjeha prema svakome. Ovome se tipu nisam svidio čim me spazio. Predstavio se kao nekakav Radovan Ž., s naglaskom na crni pojas, drugi dan. Joj budale. Mrmot mi je naišao na volej, samo tako. Odgovorio sam mu: Alem Ć., Pariz, treći dan. Svi su se sledili, nije bilo preporučljivo zajebavat takvog tipa. Nije izvadio pištolj ili me opizdio, ne – samo mu je bijes dobrano dimio iz blesavih ušiju. Da nije bilo svjedoka, sigurno bi me bio spičio u kontejner (hahaha...!)
Sutradan, živ i zdrav, otišao sam do Galerie Pardis, očekujući odgovore od izdavača na to kada mi strip izlazi ili je već izašao, te kakva me slava, novčana i ina, čeka u gradu svjetlosti. Odgovor je bio u rukama francuskog pravosudnog sustava. Naime, frajer nije opće izdao moj strip niti je to namjeravao pa mi je, shodno tome, uredno vratio originale. Zajeb je bio što su on i njegovo poslovanje, kao galeriste i izdavača, bili dio paravana glede pranja love narko-dilerskog biznisa, prekinutog pred koji mjesec. Tip je bio sitna riba u cijeloj priči, pa je sa slobode čekao presudu.
Moje lebdenje gradom bilo je završeno. Prizemljilo me pariško podzemlje, jebote, četvrti dan.
Kao striper i likovnjak, maštao sam Pariz svih tih godina i sad, kad sam dospio u njega, ispada kako je bilo bolje da nisam maknuo guzicu u njegovom smjeru. Ipak, odlučio sam ostati, pa što bude da bude. Trebalo se izboriti, usprskos nepoznavanju francuskog jezika i bez kinte u džepu, ne skončti pod mostovima ili s mostova Seine. Valjalo je opstati i ućiti se hodanju po njenoj površini.
Pokucao sam na vrata Lui-a, s erotskim crtežima – odbilo me. Nema veze, išao sam dalje. Ručno sam radio najavne plakate za jugoslavenski Kulturno informativni centar na trgu Pompidou, za, nabijem tadašnjeg voditelja centra, sramotnu siću franaka. Bio sam neko vrijeme grafički urednik i crtao strip u Yu-Nationalu, glasilu za Jugoslavene, kojeg je izdavao Simo Mraović, profesor sa Sorbonne. Tamo sam upoznao i Sašu Manića, danas poznatog ljubitelja i teoretičara stripa.



■ U to vrijeme nastaje i tvoj strip Dalma-tinac!?
– U međuvremenu sam u svojoj mansardi – da, imao sam besplatnu mansardu na korištenje, jer u Parizu ima i dobrih ljudi – radio na vlastitom stripu Dalmatinac. Kad već spominjem dobre ljude, valja reć i to kako su mi taj strip preveli na francuski Danilo Kiš i Pascale Delpech!!! Tko zna – zna. S tim sam tablama došao i do Bilala. Dobra neka duša taj Enki Bilal. Ne znam zašto, primio sam mu se. Postao mu čak kućnim prijateljem.
On me preporučio u L'Écho des Savanes. Koza kod koje sam imao intervju – odbila me. Zatim me je Bilal poslao u Dargauda. Claude Moliterni ne samo što me nije isprašio, već je naš randevu bio čista ludnica. Sporazumijevali smo se, na metar udaljenosti, preko telefonske slušalice u kojoj je čučao Bilal, u telefonu sa stola između nas dvojice. Jer Moliterni, kao, ne govori englesk, pa bi ja Bilalu u slušalicu rekao što sam imao te bi dodao slušalicu Moliterniju, iz koje mu je Bilal prevodio moje riječi na francuski, onda bi on rekao svoje njemu i dodao mi slušalicu, pak bi Bilal meni prevodio. To je trajalo skoro sat vremena, bogati. Ta blesava situacija. Nismo izmjenili međusobno skoro ni jednu riječ – pustili smo oči nek govore (hahahaha...!). Ludilo, brale, načisto!! To je rezultiralo Moli-ternijevom ponudom da napravim probne table po scenariju Gérarda Lauziera, te je samnom potpisao predugovor, pod hitno. Na odlasku, Claude Moliterni mi je rekao: Aj sad, nek te vidim!
Oboje nismo, ni u snu, slutili da se više nikada nećemo vidjeti.
Psa Dalmatinca sam odveo u pokaznu tuš šetnju kod Jean-Marc Thévneta u Futuropolis. Njemu se svidjela ideja o pjegavom psu čovjeku, pohvalio moje probne table i, iz pretinca, izvadio predugovor. Šta mi je preostalo nego potpisati (hahaha...!).
I tako sam, nakon pola godine Pariza, dosegao nivo za koji sam smatrao da mi pripada čim sam stigao u taj grad svjetlosti. S čvrstim predugovorima u džepu, konačno sam mogao odahnuti. Mojoj sreći nije bilo kraja. Šetao sam po površini Seine.

■ Ali...
– Jebiga, tih šest mjeseci neizvjesnosti me iscijedilo poprilično. Zato mi je sam Bilal predložio nek' se zaletim doma, pokrijepim i vratim u Pariz, bez straha; čekao me siguran posao, zar ne. S njegovih 3 500 franaka (Vrati' ćeš mi kad se vratiš, rekao je), kupio sam na šalteru JAT-a, u Enkijeve sestre, povratnu avionsku kartu. No, za mene, karta je vrijedila samo u jednom pravcu.
Dolje me dočekala bolest u obitelji. Nedugo zatim i smrt. Mene ti ne pale parole tipa – Nema opravdanja ako ne završiš posao na vrijeme, čak i ako ti roditelj umre. Zajebi, dragi kolega (autoru parole – op. A.) – taman posla!
U meni se nešto otkinulo i nepovratno otkotrljalo te nisam imao ni volje ni force crtati table Dalmatinca koje sam ponio sobom, u namjeri da crtam i dok budem doma. Povratnu kartu sam prodao, šteta da sve propadne.
Pola godine kasnije dovršio sam Dalmatinca i poslao ga u Futuropolis. Thévnet više nije bio tamo. Taj novi nije bio zainteresiran i vratio mi male table položenog formata.
Gledajući danas te table, osim desetak prvih, čine mi s bezveze, tako da je čovjek bio sto posto u pravu. Kao da sam naglo zaboravio crtati.
No onda me to nije bilo briga, čak me i odbijenica nije uzbudila previše. Hladno sam zaključio da su, zadnjih desetak godina, oni ipak u pravu a ne ja. Odjebao sam strip (vraćajući mu se rijetko i na kapaljku) i zavukao sam se pod otok Hvar, na sigurno. Pucalo mi je za sve. Sve dok se nije počelo stvarno pucati oko moje glave.
E da, Bilalu sam još dužan.

■ Koji je strip Boro Pavlović osobno nosio predati u redakciju Humanoida? Jesi li nakon povratka ikada više kontaktirao Bilala i je li ovom pričom tvoja pariška priča stvarno i zauvijek završena? Htio sam reći, više nisi kontaktirao s francuskim izdavačima?
– Jednu kolor tablu, tek toliko, ne budi mu zapovjeđeno, dok bude tamo, nek' onako usput pokaže i mene. Po povratnim informacijama, nisu ni reagirali.
S Bilalom sam kontaktirao prvih par mjeseci nakon povratka, no onda je to postalo sve rijeđe pak je i zgaslo. Ta pariška priča je gotova. Doduše, u zadnjih deset godina bilo je raznih kontakta s francuskim izdavačima. Ako može, o tome bi kasnije.

■ Početkom devedesetih radio si i strip za televiziju, odnosno telop za tvoju školu stripa. O čemu je konkretno riječ i zašto to nije zaživjelo?
– Telope, o koje je to dobro doba bilo, sam radio kao reklamu za Profil/Nedjeljna Dalmacija, a ne za školu stripa.
Eto si me podsjetio na školu stripa. Bogati, skoro sam zaboravio na nju. Bilo je to školske godine 1990/91., pri Pučkome sveučilištu u Splitu. Dogodine nismo nastavili jer se, u gradu okićenom vrećama s pijeskom, škola stripa činila sasvim i svima beznačajnom.


(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (4)

Slika

■ Devedesetih starta splitski tjednik Feral Tribune u koje-mu si objavio najviše ilustracija. Možeš li više reći o suradnji za taj tjednik?
– Intelektualna pobuna protiv ograničenosti tadašnjih gos-podara života i smrti te njihove ovisnosti o određenim centarima iz inozemstava, po sistemu divide et impera, pače bezumlja što je zahvatilo ovo područje, zbivala se u dva podlista. U Feral Tribuneu, satiričkom podlistku u Slobodnoj Dalmaciji, i Profilu, podlistku u Nedjeljnoj Dalmaciji. U ovome drugom bio sam ilustrator i, neko vrijeme, grafički urednik. Kad je 1993. godine privatizacija pojela Slobodnu, većina nas iz Profila, te još nekolicina sa strane, pridružili smo se ovoj trojici „luđaka“ iz Ferala pak je tako nastao tjednik Ferale Tribune, najkvalitetnija i najslobodoumnija novina, otkako je tiska. Ponosan sam što sam punih 15 godina, od prvog do zadnjeg broja, bio dio te ekipe; uglavnom kao kućni ilustrator, mada se znalo naći tamo i pokoje moje štivo.

■ Zanimljivo je da si u Feralu i propisao, odnosno objavio svoje prve tekstove, kako je došlo do toga?
– Propisao sam još u Profilu, ako misliš na moje pisanje o stripu, na nagovor Ivice Ivaniševića. A kako smo bili nerazdvojni i u Feralu, opet me nagovorio; svidjelo mi se, krenulo me, te me više nije trebalo poticati.

■ Ilustracije i stripove objavio si i u splitskom časopisu Torpedo. Kako je pokrenut ovaj časopis i zašto se nakon nekoliko brojeva ugasio?
– Torpedo – časopis za književnost, grad i nasilje (baš tako kako ti govorim, haha...!) – plod je diverzantske ekipe, nas koji smo se prvo okupili u Profilu pa nastavili druženje i diverzije u Feralu. Ivica Ivanišević, Ante Tomić i ja, pokrenuli smo ga početkom 1997. Ideja je bila da su i nominalno novinari u stanju biti i književnici. Oko Torpeda skupila se prilično jaka književno-novinarska ekipa: Igor Mirković, Simo Mraović, Andrej Puplin, Joško Martinović, Dragan Jurak, Borivoj Radaković, Renato Baretić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Ivica Ivanišević, Zoran Ferić, Ante Tomić, Robert Perišić, Tatjana Peruško, Igor Lasić i drugi.
Bio sam zadužen za grafički i likovni dio časopisa; što hoće reći – prijelom, logotip, grafička oprema i ilustracija. Htjeli su još napismeno i moju priču. Dobro, rekao sam, ali to će biti priča u slikama – red je da nacrtam strip. Moj strip, moj scenarij i crtež. Dopizdila mi je već bila gotovo desetogodišnja apstinencija od strip sličica s moga stola. Doduše, znao sam pokoji put, umjesto ilustracije, u Profilu i Feralu, nacrtati kratki strip, onako za olakšat dušu, no to nije bilo ono zapravo, nije imalo kontinuitet. Tako je u Torpedu rođen strip glavonja Congo, pod naslovom – SPLIT C.I.T.
U prvome sam broju objavio drugu epizodu Majke mi!, dok je u drugom broju izišla prva epizoda naslova Bolada o suvome moru. Kod mene sve naopako (hahaha...!)
Bio je to moj povratak u svijet stripa. Moje ozdravljenje. Bilo me je, eto, nakon toliko godina, i u štampi.
Izišla su samo dva broja Torpeda. Jednog utorka, sastali smo se, uz ilo i pilo, kako bi dogovorili koncept i temu trećeg broja. Dogovaranje se otezalo od utorka do utorka, no mladićima se svidjelo druženje u krčmi, te su otpilili Torpedo. Treći Congo ostao je samo u škicama, dok je ekipa nastavila drugovati svakog utorka, već 14 godina. Taj hedonizam urodio je splitskim Utorkašima.
Inače, Torpedo je bio klica iz koje je iznikao FAK, hrvatski književni putujući cirkus, i svi njegovi regionalni ogranci.



■ Druženje utorkom polučilo je i neke druge zanimljive književne projekte, na primjer nekoliko zbirki pripovijedaka a i rad na tvom prvom romanu. Reci nešto o svojim pripovi-jetkama i romanu, hoćeš li ga ikada dovršiti?
– Može se u mome kompjuteru naći sijaset kartica raznih rukopisa. Ima ih što vele da sam bolji pisac nego crtač. Može biti. Ni meni to ne izgleda loše. Kratke priče sam pisao i prije utorkaških zbirki, tamo devedestih. Neke su i tiskane u kulturnim periodikama.
Sve je krivo društvo oko mene. Bili su skoro pa oduševljeni mojim štivom po novinama. Njihovo odobravanje, pak nagovaranje, otvorilo je špinu/(s)lavinu koja je izbacila bujicu slova. Ne baš previše i za svakodnevnu upotrebu, al' prilično ugusto.
Nastale su tako pripovjetke od kojih se može napraviti pristojna zbirka. Što se pak tiče mojeg romana, bit će ga, ne boj se. Započeo sam ga ljeta 1998., pa nastavio sljedeće ljeto. I tako, iz ljeta u ljeto – ništa zimi. Daklem, začet je prije čuvenih utorkaških romana Što je muškarac bez brkova ili Osmi povjerenik. Moj definirani sindrom – sporo ma dobro. A dobar je, dobar – gust i zdrav, k'o maslinovo ulje. Podosta njih će se pokliznuti po njemu.
Može se za mene reći kako pišem u slikama i crtam u pričama.

■ Možeš li se prisjetiti koliko si do sada ukupno napravio i objavio ilustracija u Profilu, Feralu, Torpedu i možda u nekim drugim listovima?
– Ovamo tamo, cirka hiljadu i dvjesto, ne više, pošto nisam baš ilustrator kojeg svak želi, ali onaj tko me hoće – voli me do ludila i želi bez ograničenja i prezervativa.

■ Jednu od ilustracija objavljenih u Feralu posvetio si našem zajedničkom prijatelju, velikom zaljubljeniku u strip, nažalost pokojnom, Karimu Zaimoviću!?
– Jebiga, bilo je to doba barbara, doba kada muze silom onijeme a anđeli ogluše. Jedan od takvih nagluhih anđela bio je i Karim Zaimović, veliko dijete-čovjek, wunderkind i erudit. Pravo mlado vječno radoznalo čudo i čuđenje u ovom kurčevom svijetu. Veliki poznavatelj stripa, znalac i zaljubljenik u medij. Uz to i pisac, jako dobar, a tako mlad.
----
Pred njim je bio život vrsnog i pravog intelektualca (samo da kurčine s okolnih brda zamuknu već jednom).
Pred njim je bila staza od slova, ogromna kao i njegov književni dar, staza asfaltirana njegovim unutrašnjim glasom, kojeg je najbolje čuo (samo da kurčine s okolnih brda zamuknu već jednom).
Pred njim je bio lijep sunčan, vruć dan, tipično sarajevsko augustovski, bez obzira na bagru s padina.
Pred njim je bilo blistavo raskršće s dna akvarija, oslobođenog od riba, mrtvog za ptice i semafore.
Pred njim je bio sav život i taj, od rana, tetovirani asfalt. Valjalo mu je još prebaciti malo sjenu uz brazde kroz grad, korak samo, ili dva, jebiga, pa onda na sigurno, u san, da bar.
Korak prvi, drugi, treći, trči, vrišteći sa strane njegovo ime, geler, glup k'o August, gluv k'o top, ne razaznaje Karim, da ovaj, Karim i još Zaimović, reče.
----

Bili smo prijatelji, iako nismo prozborili nijednu riječ među-sobno. Nikada se nismo sreli, nismo se ni dopisivali, već smo pustili glasnike nek' nam svojim riječima predstave glas onoga drugoga.
Prvi je glasnik bio Miljenko Jergović. Stigavši upravo iz razlomljenog Sarajeva, rekao je, pozdravio te Karim, puno te pozdravio. Odakle on zna za mene, čudio sam se. On ti sve i svakoga zna, pa i tebe, nasmiješio se Jerga.
Kad je geler prošao zabranjenim smjerom, kao i svaki jebeni geler, ćutio sam se kao da mi je netko vrlo blizak otišao. Morao sam mu se bar tako odužiti.
Koji dan za little-big Karimom, otišao je još jedan silni sanjar, veliki Hugo Pratt, isto od gelera-killera, onog sa šest nogu i štipaljkama.
Točno godinu kasnije, 17.08.96., imao sam u Bolu na Braču, u galeriji Dešković, izložbu originala Bolade o suvome moru, prve epizode o Congu, a strip crteži su nastali samo, i baš jedino s namjerom, kako bi opravdali, odavno dogovoren, moj termin u rečeni galeriji. Na originalu, ispod samog naslova Bolade stoji posveta, eno je i sada tamo – „Comic trip posvećen svijem i sviman putniciman, s naglaskom na Karima Zaimovića i Hugota Pratta“.

■ Nisam znao da si surađivao s Jergovićem u Nedjeljnoj Dalmaciji?
– To je bila zgoda započeta u Profilu, početkom 1993. godine, te se produžila i nakon gašenja Profila, kad smo prešli u Ferala. Kako je Miljenko ostao gdje je i bio (pristupio je Feralu koju godinu kasnije), nastavio sam ilustrirati njegove kratke priče u Nedjeljnoj Dalmaciji i kroz 1994. godinu – jedna priča, jedna ilustracija – tobož tajno, kao Franko Petrić (hahaha...!), i miješanog stila, da se vlasi ne dosjete, iz kojih se kasnije iznjedrilo njegovo prvo poznato ukoričeno književno djelo, zbirka priča Sarajevski Marlboro. Od tada se Jergović i ja volimo javno.
Šteta što knjiga nije tiskana s takvim izdavačkim i grafičkim konceptom. No zadnjih dvadeset godina, ilustrirane knjige nisu u modi. U zadnjih dvadeset i sitno godina, rijetko kada je pamet u modi, tj. nije medijski interesantna niti ekonomski isplativa.

■ U jednom od tekstova za katalog tvoje izložbe 2004. godine postavljene u Salonu Galić, Jergović spominje tvoje dvije ilustracije koje su ga posebno dojmile i koje krase zidove njegove sobe. Prva je s newyorškim blizancima i kako on kaže najtočnije opisuje Sudnji dan, a druga saksofon koji trči preko pustopoljine a bila je objavljena uz njegovu priču Saksofonist. Ove dvije posebno ali i sve ostale tvoje ilustracije u isto vrijeme su tumačenje teksta ali i odmak od njega i pričaju vlastite priče. Pokušavaš li kroz ilustracije govoriti stripovskim jezikom i jesu li one u stvari tvoja frustracija i zamjena za stripove koje nikada nisi dovršio?
– Možemo pričati kako su te ilustracije završile kod njega, a možemo isto pričati o tome šta ilustracija meni jeste. Može i jedno i drugo.
13. rujna 2003. godine je u Fearl Tribune izišla je moja ilistracija-komentar povodom dvogodišnjice 11-09. Jedanaesti rujna bio je u mojoj memoriji datum 11-09-73, kada je američki ekspanzionistički kapitalizam ubio Allendea, legalno izabranog predsjednika Čilea, što je proglasio nacionalizaciju kompletnog čileanskog ekonomskog dobra. Odjebao je strane gospodarske kolonizatore, naročito američke, te je izazvao Kissingerov mozak. Taj monstrum je smislio plan te je Salvadora Allendea dao smaknuti vojnim pučem pak je na vlast doveo onu marionetu i zločinca Pinocheta.
Trideset godina kasnije od uvođenja vojne diktature i dvije godine nakon stradanja Twinsa, jer datumi su identični, ja crtam newyorške blizance koji čine dva l u Allendeovom prezimenu. Pametnome dosta.
Po mišljenju mnogih, to je najbolja moja ilustracija svih ovih godina, a po meni – nema govora, apsolutno najbolji uradak na zadanu temu, 11-09, uopće i ikad, bez obzira što o tome mislili svjetski grafičarski krugovi. Mogu mi samo popušit.
Dakle, na dan izlaska Ferala, zazvoni meni mobitel. S druge strane je Jergović. Bravo majstore, super ti je ilustracija, deder koliko to košta, mislim original, kaži, htio bi ga imati, koliko košta da košta, kaže on. Jebiga, iznenadio me; bilo je jutro, ja na otoku, nemam pojma kako izgleda tek izišli Feral i ilustracija u njemu, otok je to, informacije i štampa kasne. Za tebe toliko i toliko, kažem mu, pa mi se činilo previše te dodam, još ćeš dobit jednu kao žuntu. Njemu se dopalo. Nije prošlo ni pola sata, još ne znam kako to sve izgleda u štampi, kad evo ti Zlatka Galla, i on na mobitelu; bravo majstore, samnom ti je faca iz New Yorka, gledali smo tvoje blizance i Allendea, čovjek naprosto svisnuo, kaže, to mora ići u New York, to tamo pripada, pitam te u njegovo ime da li je 10 000 dovolno? O jebote, što nisi zvao ranije, zbunjen sam, ali ipak kažem, sorry, prodana je Jergi. Za koliko ju je Jerga dobio, pita Zlatko. Za puno, puno manje, ali nije bitno, već sam mu obećao, a riječ je riječ.
Taj saksofon što trči je rečena žunta – jedna od ilustracija koje sam radio za njegove priče u Nedjeljnoj Dalmaciji pod drugim imenom.


Čuješ, dok radim na ilustraciji nekog teksta, tada promišljam vlastiti komentar na istu temu kao i pisac teksta, samo nezavisno od njega i bez obzira na njegovu tezu. Tako da su moje ilustracije bile, od Profila te posebno u Feralu, i još su, sada u Novostima, svojevrsne i samostalne političke kolum-ne. Think Ink priče za sebe. Slike što u sebi nose svoju vlastitu fabulu, popraćenu svaki put i posebnim komentarom, tako da mogu stajati i kao strip (koji to nije) sam za sebe, pošto su mi ustvari ilustracije svjevrstan nastavak rada na stripu samo drugim sredstvima. Ili tako nekako.
Možda si u pravu, kad spominješ da je sve to ispalo tako kao možebitna posljedica frustracije i kao nadomjestak za moje puste nedovršene strip pro-jekte, a možda i nisi. Kako bilo da bilo, u svijetu političke ilustracije nemam partnera.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (5)

Slika

■ Ponekad su ilustracije postajale i pravi stripovi, kao na primjer kratki strip Little Pribislav, kako je nastao!?
– Puno me pitaš. Ne sjećam se više. Rekao sam ti već kako mi je koji put došlo da umjesto jedne slike nanižem više njih, tako što bi strip sličice glumile ilustraciju. Taj Pribislav, što ga već neki spominju, pa sada i ti, nastao je naprosto kao reakcija na nacionalno ludilo koje je imalo legitimitet u skoro svim sferama društva: od sabora do elektronskih i pisanih medija – osim u onima u kojima sam ja radio.

■ Dok sam se pripremao za ovaj razgovor slučajno sam pronašao tvoje pismo i čitav portfolio radova koji si mi poslao 1996. godine. Otvorio sam ga na sredini i gle čuda, nabasao na Duha sa sjekirom. Čitavih 22 table u olovci. Kao je nastao i sjećaš li se da si se zarekao da ćeš svog Zagora kad-tad dovršiti i iznenaditi Sergija Bonellija. Međutim, on to nije dočekao!?
– To je bilo tako davno? A bit će kad ti kažeš. Vrijeme ljeti, leti i zimi podjednako, kako bi rekao spomenuti Pribislav.
Za vrijeme rata, još dok smo bili u Profilu, iz Sarajeva se izvukao Ervin Rustemagić. Noćio je u Nikole Listeša, svojeg prijeratnog suradnika, dok je danju bio kod nas u redakciji jer ga je Nikola, kao tadašnji ilustrator u Profilu i Nedjeljnoj, dovukao sobom. Za Ervinom je poludio sav mlađahan kadar Nedjeljne i Profila, u prvome redu Ivica Ivanišević i Ante Tomić, te se to ovome jako dopalo i nije se više micao od nas. Udomaćio se skroz naskroz.
Ja mu nisam titrao jajca, jok, imali smo nas dvojica još neke prijeratne, pače i davnije razmirice, još od PPS-a. No bilo pa prošlo; bio je rat, čovjek izvukao živu glavu iz Sarajeva i trebalo mu je malo pažnje. Prema tome, bili smo u dobre.
Daklem, zasjeo ti on u redakciju i svih opčinio. Tadašnji glavni urednik Nedjeljne, a i po nekoliko puta, pa tako i danas, cijele Slobodne Dalmacije, plazio je oko njega i nudio mu svoje scenarije, zanoseći se kako ostvaruje svoj davnašnji san da bude strip scenarista. U Ervinu su gledali manu što je s neba (iz sarajevskog pakla) pala među nas. Obećao nam je brda i doline, pogotovo svome domaćinu Nikoli Listešu, pola je godine spavao u njegovom studiju, a i meni skoro agentom postao.


Za vrijeme neke sjedeljke, za kavom, sokovima i ponešto alkohola (mi pelinkovac, a on Colu), spomenuo je kako za Bonellija rade same svjetske gubice. Pitao sam ga bi li i ja mogao. Taman posla, rekao je. Dobro, kad je tako, rekao sam, napravit ću Zagora kojeg se Bonelli sigurno neće zasramiti, a da li će ga prihvatiti, to je drugi par postola.
Nacrtao sam tu brzu olovku, u kojoj su Zagor i Čiko toliko prisni da se ne srame svog dugogodišnjeg roto-drugarstva te se, shodno tome, kupaju goli pod slapom u bespućima Darkwooda, pače jedan drugom trljaju leđa.
Znaš i sam, Bonellijeva mi produkcije nije nikada legla, svi su njegovi likovi uglavnom od striropora, suhi i beživotni. Tako sam unio malo ljudske topline u tu moju priču o dva strip lika, o kojima se stvarno ništa ne zna, o njihovoj spolnoj orjentaciji niti o bilo kakvim drugim potrebama. Osim da je Čiko nespretni terminator svega hranjivog i kojem je vrhunac ljubavi pun stomak, dok je ljepotan s kamenom (sic!) sjekirom žedan i gladan samohvale na pravdi avanture.
Kod mene Čiko završi s ženskom, on ispada lover i muškarčina, dok je Zagor obični puvander zaljubljen u ogledalo koje jedino hvali njegovo skladno tijelo. Dakle, Čiko je od mesa i krvi, a Duh sa sjekirom lutka za napuhivanje, potajno zaljubljen u svog partnera.
Normalno da je agenta Bonellijevih izdanja za ove bivše prostore sve to šokiralo. Rekao mi je, ti si skroz lud, pa ne mogu s ovim pred Bonellija. Nije mi to ni bitno, samo sam ti htio pokazati da i ja mogu što i one svjetske gubice koje spominješ, odgovorio sam mu, a da znaš, ja ću ovo tuširati i poslati Bonelliju kao poklon. Da se nisi usudio, odgovorio je agent. Ne, baš ćeš mi ti govoriti što ću a što neću raditi, obrusio sam mu. Tako smo se Bonellijev agent i ja razišli poslovno i od njegovih prethodnih obećanja o prisnoj suradnji nije bilo ništa. Naime, Bonellijev agent i Ervin Rustemagić bili su istoimena osoba.
Bonelli je, eto, umro, nije vidio mojeg Zagora, no isto ću to jednog dana tuširati, onako za sebe. I tako sve što crtam i pišem, u i o stripu, u prvome redu radim zbog sebe i za sebe, te mali krug ljudi. Taj krug, iliti kružok, meni je dovoljan. Iako, moram to priznati, jednom davno zaželio sam biti komercijalni strip crtač i nikakav art ili što slično mi nije padalo na pamet. Međutim, netko drugi je označio i promiješao te mi udijelio ove karte. Danas sasvim pristojno igram tu nepristojnu igru. Nema mi druge.




■ Jedna od meni najljepših tvojih ilustracija objavljena u Profilu valjda je nastala tim povodom!? Sjećaš se onaj čamac sa Strip Artom, a u pozadini kormilar…!? Jesi li ervina kasnije kontaktirao u vezi suradnje?
Ona gdje MariaRêve čita Strip Art!? Tko je sad pak Maria Rêve? Maria Rêve je san, vila, žena, ljubavnica, trauma, gospodarica, glavna junjakinja mojeg, prije spominjanog, stripa Dalmatinac. A kormilar je lično Jérôme, Jere Dalmatinac, čovjek pas pjegavac.
I jedan ispravak, nije taj crtež nastao da bude ilustracija, već je sam moja privatna čestitka Ervinu Rustemagiću, povodom osamnaeste godišnjice izlaženja njegovog kultnog Strip Arta. Prvi broj Strip Arta izišao je 3.11.1971. Zato Maria Rêve i drži u rukama baš taj primjerak Strip Arta. Daklem, taj veliki crtež, skoro 50x70 cm, nastao je negdje u listopadu 1989., i stigao mu je na Ilidžu, na punoljetno slavlje, taman na vrijeme. Ervin se kurtuazno zahvalio i to je bilo sve. Nisam više ni očekivao.
Naša je suradnje, kad me vučeš za jezik, u predratno doba, bila završena onoga momenta kada sam pismo upućeno njemu, povodom nuđenja PPS-a, našao u jednoga strip kolege. Od tada, taj kolega, spomenut u pismu, i ja, nismo u nekoj ludoj ljubavi.
Isto sam prošao preko svega i uputio Ervinu čestitku jer, to se ne smije zaboraviti, Rustemagić je, suprotivo svakom privatnom odnosu, jedan od kultnih i najviših zvonika jugoslavenske strip produkcije. Ni onaj kolega nije za baciti, dapače, taman posla.
Kasnije, kad smo Ervina prijateljski grijali među nama u redakciji Profila, doznao sam da je moj original podijelio sudbinu s ostalim strip originalima, zajedno s kompletnim SAF studijem. Tenkovska zapaljiva fosforna granata, hirom nekog nepismenog četničkog manijaka, našla je topli dom baš u srcu Rustemagićeve goleme strip kolekcije i tada najmodernijeg produkcijskog strip-studija, u ovome dijelu Europe. Papir i kemikalije prihvatile su zločinački metal kao svoje najdraže. Kaže Ervin, jebeš studio, imaš pa nemaš pa opet imaš, ako. Al' više od 10 000 strip crteža, kaiševa i tabli otišlo je u dim. E toga više nema, nikako. I nema, zavazda.
Srećom da sam, u to predkompjutorsko doba, svaku stvar fotokopirao, prije nego bi je dao od sebe – tako sam i sačuvao ovaj crtež. I to je sada original.
Treći ispravak – kao ilustraciju upotrebio sam je u Feralu, povodom teksta koji je baš govorio o Ervinovom poslovnom izdizanju iz pepela, njegovom nanovom dosegu zvjezdanih staza u svom poslu.
Ovim mu putem želim da još dugo ostane na tome i ovome asfaltu.



■ U jednom intervjuu starom trideset godina spome-nuo si da radiš na tri realistična stripa: Kaukor, povi-jesni s tematikom iz 14. stoljeća, Leftern svojevrsna inačica westerna i još jedan krimić!? Meni je poznat samo Leftern. Znam da je to bilo davno ali volio bih znati više o ta tri projekta!?
– Đe me nađe? Ti mi kopaš po kosturima iz ormara. Sad tek vidim s koliko mrtvih stripova su popločane moje godine.
Kaukor, kažeš. Bio je to samostalni projekt izvučen iz proširene varijante PPS-a. Kada smo se Šalov i ja umorili od timskog nuđenja uokolo, zagrabio sam u obilje likova iz priče, izabrao jednoga te ga prilagodio za samostojeću priču – zamišljenu kao eventualni album. Uredno sam iscrtao karaktere, napravio probne table u olovci i nešto tuširao, pak nakon koji mjesec rekao – ćao. Kasnije sam mu se nanovo vratio, prebacio ga za koje stoljeće bliže i preobratio ga u Maslina Marka Marulića.
Leftern je lik koji puca i puši lijevom rukom i odatle mu ime. Njegov partner je seksualno napaljeni mužjak gorile, koji Lefternu cijelo vrijeme otima ženske. Nastalo je nekoliko kratkih epizoda, kao Brat bratu sina, Siva mjesečeva kora, The And/Happy New Fear, od po osam do dvanaeset tabli, po uzoru na Torpeda. Od kojih je samo jedna vidjela svjetla štamparije – ova zadnja.
A krimića je bilo nekoliko. Ne znam više na kojeg točno misliš ili na kojega sam ja mislio tada. Vjerovatno to nije bila samo krimi storija, tipa Ripa Kirbyja ili rečenoga Torpeda, već čista nelagoda i pokušaj preživljavanja jedinke, pojedinca, sa šorom i pucanjem, unutar tog viška života, priče u kojoj iznenada postaješ glavni akter. Sjećam se jednoga, i to nije bilo tako davno, tamo 2004., zvao se Rip Kurby u epizodi Et orbi; jedna se priča zvala U ulici Svemira Pavića.
Kažem ti, postoji pun ormar, ma ke ormar – regal, tih kostiju. Često sam sebe začudim kad, iz raznih kutova i zagubljenih dna, predamnom izrone raznorazni, već odavno, zaboravljeni strip rukopisi.

■ Experiment gospodina Kleina prvi je kod nas a valjda i u svijetu strip rađen u maniru kubizma. 1982. si ga prvo izložio na Zagrebačkom salonu mladih, a potom su ga objavili i Vidici. Otkud ideja za ovakav eksperiment i kako je tada bio primljen u strip krugovima? Što danas misliš o njemu i izlaganju stripova?
– E to je dobra priča, a priča započinje 1979. godine, kada mi je prijatelj i kolega, slikar i pjesnik Joke Jakelić, ponudio neke svoje kratke rukopise, s porukom, pogledaj je l' ti što od ovoga može poslužiti kao predložak za strip. Izabrao sam Kleina. Scenarij i škice su nastale godinu kasnije, dok sam lješkario na vojnoj psihijatriji, eksperimentirajući kako se izvući iz vojske. To je bilo zahvalno okruženje za takvu priču koja se upravo događa na sličnome odjelu za pomiješane ličnosti.
Koliko god sam propitivao samog sebe da li mogu izdržati u tom vojno dijagnostičkom igrokazu, toliko sam i preispitivao sam medij stripa, njegove mogućnosti. Unutar strogo uhodanog komunikacijskog kodeksa medija, tražio sam rukopis koji će se ljubiti s temom, koji neće biti opisna, karikaturalna ili realistička ilustracija kadra, već direktan prenos unutrašnjeg doživljaja karaktera – kako i lika, tako i autora. Posegnuo sam u bunar slikarstva i našao ga u kubističkom likovnom klubu.
Sam Picasso je radio neke svoje grafičke listove u formi stripa, tako da forma stripa u kubizmu nije bila strana, ali ovo je po prvi put bilo da kubistička likovna manira bude upregnuta u medij samoga stripa.
Doduše, 1954. godine Milton Glaser, Seymour Chwast i Edward Sorel, veliki amerčki crtači i dizajneri, pokreču The Push Pin Almanack, pod utjecajem Stuarta Davisa, američkog jazz kubiste. No to su uglavnom bili dekorativni crteži i dizajn, teško da su se dodirivali sa stripom.

Nije mi bilo druge, čim sam obukao civilku, sjeo sam za stol i nacrtao Experiment gospodina Kleina. Ispisao sam ga kao vlastiti dijagnostičko ekspe-rimentalni dnevnik. Svaka tabla ima na sebi pečat i datum kada je završena, tako da nema vrdanja – tko, di, kada i što. Dijagnoza je postavljena.
Bio je to krik, usamljeni vrisak u zemlji nesuđenih roto sličica.
Odlučio sam ga odnijeti u Zagreb i, pod mus, prvo pokazati legendarnoj profesorici Veri Horvat Pintarić, famoznoj promotorki masovne kultute, specijalno dizajna, grafičkog dizajna, stripa i plakata. Ona je bila pionirka, unutar jugoslavenskog akademskog korpusa, u revalorizaciji strip opusa Andrije Maurovića. Promislio sam, ona je pametna i žestoka, volim takve žene, ona će to razumjeti. Smatrao sam da zaslužujem tavog mentora, pardoniram – takvu mentoricu.
Obložen preporukama, jer se do nje drugačije nije ni moglo, ipak je ona bila, i još je, svjetska faca, a ja samo prčeviti mladi junac iz provincije, jebenti provinciju!!, pozvono sam joj, pošto nije baš bilo preporučljivo pokucati na Džamonjina vrata, specijalno za nju izrađena, u potkrovlju zgrade na Mažuranićevom trgu.
Nije imala vremena za mene pa me naručila da joj se, sutradan ujutro, oko osam, nacrtam u njezinom kabinetu na Filozofskom fakultetu. Međutim, noć, koja je prethodila jutru, bila je jedna od onih čiji spomen vučeš sobom cijeli život, a nikako ga se otresti. Naravski, zakasnio sam. Uletio sam greškom prvo u ured Zvonka Makovića – Mak je tada bio njezin asistent. Kada me je ugledala te čula da sam prvo bio kod asistenta a tek onda svratio k njoj, ili me uopće nije pamtila od popodneva prethodnog dana ili sam izgledao tako grozno da mi nije povjerovala i nije me mogla usporediti sa tipom pored Džamonjinih vrata ili je iritiralo što spominjem Maka, ne znam, samo me je s bujicom histerije izbacila iz svoga ureda. E sad, nakon grozne noći i njezinih riječi, ni meni nije bilo teško iskliznuti s tračnica, pa sam joj rekao, koji se k**** dereš, nisam te došao jebat, već ti pokazati strip kojem smatram da zaslužuješ biti prvim svjedokom, meni je to čast a i ni tebi ništa manja. Ja zaslužujem tebe i tvoj strip?, histerizirala je, tko si ti mrtva mrvo?, ispratila me vrišteći dok sam zatvarao vrata za sobom.
Kad sam već bio u Agramu prijavio sam strip na Omladinski salon, bio je primljen pa sam ga tako prvo izložio kao likovno djelo, a tek za koju godinu kao strip na stranicama beogradskih Vidika.
Primljen je trojako. Neki su ga okrstili grafičkim listovima sa slikarskim transavangardnim htjenjima, drugi pak nešto kao „stripoidni projekt“ u kubističko-nadrealističkoj maniri. Sve sami Verini studenti. VeHaPe nije se nikada oglasila, iako ja nju još uvijek volim, kao i onog toplog dana, 1982. godine, dok sam se uspinjao do Džamonjinih vrata.
Treći su smatrali da netko tko tako pristupa stripu, ustvari, ne zna crtati. Tim mudracima, u to vrijeme moje ime nije ništa značilo, pa su uzeli si slobodu da me etiketiraju kao nemuštog početnika.
Nasuprot takvima, uredništvu Studentskog lista se to svidjelo, vidjeli su u tom rukopisu nekakav antipod novokvadratovcima i bilo im je zanimljivo, te sam neko vrijeme u njih objavljivao slične stripove od jedne table.
Tih osam tabli bluđenja na vječno ograničenoj katastarskoj roto-čestici, gdje su geodetski i građevinski radovi strogo zadati, bilo je oštrica britve prema svemu što je tuš pero dotad u hameru zarezalo, bilo na domaćoj ili stranoj strip listi. I po crtežu i po priči.
Koju godinu kasnije, pojavili su se po svijetovima autori sličnog senzibiliteta. Samo što je to njima bila manira, stil kojeg su se dočepali i bili su zadovoljni u samoponavljanju. Vjerojatno i danas isto tako crtaju. Za razliku od njih, meni je bila nasušna potreba progovoriti u tom stilu. No, kada sam i ja uletio u maniru, kad sam se počeo koprcati unutar vlastitog rukopisa, osjetio sam kako se ponavljam i prestao sam. Sam Experiment gospodina Kleina prepoznao je netko iz tog vanjskog manirističkog svijeta, tako da je Kleine bio baš onaj strip koji mi je omogućio parišku avanturu, šest godina nakon esembe Trebinja.
Što se pak tiče izlaganja strip originala, uobičajeno je da se izlože nakon tiskanja te budu samo popratno promiđbena priredba glede već objavljenih stripova, titranje još većeg interesa za zgotovljene roto uratke.
Kod mene je bilo obrnuto. To je često bio jedini način da netko vidi moje stripove, bar originale, tako se namjestilo, kad ne može drugačije. Prema tome, nije ni pristojno da budem protiv toga.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (6)

Slika

■ Izložio si ga na Omladinskom salonu u Zagrebu. Kako ga je primila strip kritika?
– Kad sam već bio u Agramu prijavio sam strip na Omladinski salon, bio je primljen pa sam ga tako prvo izložio kao likovno djelo, a tek za koju godinu kao strip na stranicama beogradskih Vidika.
Primljen je trojako. Neki su ga okrstili grafičkim listovima sa slikarskim transavangardnim htjenjima, drugi pak nešto kao „stripoidni projekt“ u kubističko-nadrealističkoj maniri. Sve sami Verini studenti. VeHaPe nije se nikada oglasila, iako ja nju još uvijek volim, kao i onog toplog dana, 1982. godine, dok sam se uspinjao do Džamonjinih vrata.
Treći su smatrali da netko tko tako pristupa stripu, ustvari, ne zna crtati. Tim mudracima, u to vrijeme moje ime nije ništa značilo, pa su uzeli si slobodu da me etiketiraju kao nemu-štog početnika.
Nasuprot takvima, uredništvu Studentskog lista se to svi-jelo, vidjeli su u tom rukopisu nekakav antipod novokvad-ratovcima i bilo im je zanimljivo, te sam neko vrijeme u njih objavljivao slične stripove od jedne table.
Tih osam tabli bluđenja na vječno ograničenoj katastarskoj roto-čestici, gdje su geodetski i građevinski radovi strogo zadati, bilo je oštrica britve prema svemu što je tuš pero dotad u hameru zarezalo, bilo na domaćoj ili stranoj strip listi. I po crtežu i po priči.
Koju godinu kasnije, pojavili su se po svijetovima autori sličnog senzibiliteta. Samo što je to njima bila manira, stil kojeg su se dočepali i bili su zadovoljni u samoponavljanju. Vjerojatno i danas isto tako crtaju. Za razliku od njih, meni je bila nasušna potreba progovoriti u tom stilu. No, kada sam i ja uletio u maniru, kad sam se počeo koprcati unutar vlastitog rukopisa, osjetio sam kako se ponavljam i prestao sam. Sam Experiment gospodina Kleina prepoznao je netko iz tog vanjskog manirističkog svijeta, tako da je Kleine bio baš onaj strip koji mi je omogućio parišku avanturu, šest godina nakon esembe Trebinja.


■ Što danas misliš o izlaganju stripova?
– Što se pak tiče izlaganja strip originala, uobičajeno je da se izlože nakon tiskanja te budu samo popratno pro-miđbena priredba glede već objavljenih stripova, titranje još većeg interesa za zgotovljene roto uratke.
Kod mene je bilo obrnuto. To je često bio jedini način da netko vidi moje stripove, bar originale, tako se namjestilo, kad ne može drugačije. Prema tome, nije ni pristojno da budem protiv toga.

■ Iz toga vremena je i strip Skefalo, još jedan ekspe-riment kojeg si radio tehnikom ulja na platnu. Je li on bio u stvari groteska na platnu i svojevrsni nastavak kratkih stripova od jedne table rađenih nekoliko godina ranije za studentske listove?
– Skefalo je trebao biti, i bio je, zapravo grafit. Poruka u dva ili tri kadra, slikarskom ili bilo kakvom tehnikom koja me dopala šaka: ulje na platnu, tempera isto, tušom na dasku ili čavlom u fasadu. Četiri kadra maksimalno, jedna tobož tabla. Zabavljalo me to nakon što sam se iskrcao s koče.
Problem je bio što se to nije moglo dobro reproducirati, tisak je bio kakav je bio, uglavnom crno-bijeli, pak bi išao Skefala prepisati tušem na hamer, onako štampe radi, i nikad nisam bio zadovoljan.
Skefalo se kasnije, nakon povratka iz Pariza, potpuno spustio na hamer te je okolnu bjelinu prepustio još nekim začudnim likovima, prešavši skroz u medij stripa, pa je tako i nastala Morska bolest 1. E, to je bilo puno bolje.


■ Izložba "Splitcomic - Stoljeće splitskog stripa" posta-vljena 2007. godine pokazala je kako je Split oduvijek obilovao strip talentima koji su, čast izuzecima, ipak ostali na marginama hrvatskog stripa. Neki od tih autora s kojima sam razgovarao potvrdili su da je oduvijek postojao jaz između Zagreba kao metropole i ostalih sredina. Misliš li i ti da je to tako, barem kada je strip u pitanju? Jedan si od organizatora ove manifestacije pa te mogu pitati koliko je ta izložba ispunila očekivanja i je li pomogla u afirmaciji ili barem revalorizaciji opusa pojedinih splitskih autora?
– Mene je dopalo da budem idejni začinjavac cijele priredbe. Pridružili su mi se svekoliki i aktivni strip autori sa splitskom adresom. Dovukli smo i uradke Splićana s drugih geografskih jedinica. Onda sam privukao Zlatka Galla u taj kružok da bude kao znalac, mjerilo, okvir, selektor radova te autor predgovora. Koncept izložbe ne bi držao vodu da se tu nisu pojavili i radovi nekadašnjih aktera strip scene, živi i mrtvi, poput Zdenka Svirčića i Frane Gotovca.
Njihovi stripovi bili su otkriće za mnoge mlade. Frano pogotovo. Franu smo izvukli pred oči promatrača nakon skoro pedeset godina!


Životna ti priča Frane Gotovca stripera, a ne arhitekte, najbolje ilustrira i daje odgovor na pitanje o splitsko-zagrebačkom strip jazu.
Split je možebitno jazbina talenata, ali jazz se može svirati samo u Zagrebu. Znači, ta je priča duža od pola vijeka.
Ej, bogati!!!
Uspio si samo ako si objavljivao u zagrebačkoj (prije i sarajevskoj ili beogradskoj) periodici. Split, Rijeka, Osijek su bili i ostali margine i slijepa točka u ograničenom vidnom polju metropole i metropola.
Boro Pavlović je privukao na sebe pažnju tek kad je objavio svoj strip u Večernjaku. Do tada ga nitko nije šljivio.
Sama izložba bilo je kulturni događaj u gradu. Na otvaranju se našlo više od tri stotine zainteresiranih duša. Hej! Osmoškolci i srednjoškolci su organizirano obilazili postav za vrijeme trajanja. Hej! No to nije nikog odgovornog opametilo. Ostala je nažalost lokalna priredba koju nitko izvan Splita nije imao volje ugostiti u svome dvorištu, niti se sam priređivač, Dom mladih Splita, baš ispružio da se nešto pomakne.
Neke dalekosežne posljedice izlože nije osjetio nitko od nas autora izlagača niti je kojem od nas promijenila sudbinu. Oni koji su imali posla i tad, imali su ga i kasnije, dok su ostali ostali gdje su bili i ranije. Od nje imamo samo neloš, pače vrlo dobar katalog.

■ Eto, ipak je ostalo nešto. Ujedno je to i dokaz da strip nije nikakav kolektivni medij nego šljaka svakog pojedinca i svako se mora borit za sebe. I prije svega biti uporan. Evo ti primjer iz vaše sredine: Boris Talijančić, zar on nije uspio mimo svakih očekivanja!?
– Taljanac (Boris Talijančić – op. A.) je imao međunarodnog uspjeha od 2003. godine. Još ranije objavljivao je po domaćem tržištu Bornu i druge naslove. Nakon toliko godina truda i tona nacrtanih tabli, isplatilo mu se. Nimalo mimo očekivanja.
Ponavljam ti, ova izložba, stvarno nije nikome otvorila nove horizonte. Tipična splitska priča.



■ U svojim stripovima, kako dovršenim tako i onim nedovršenim ali i u ilustracijama odaješ priznanje i citiraš pojedine velikane svjetskog stripa i njihove junake, često ih dovodeći u svakodnevne i dnevno političke događaje. Je li netko od izdavača za koje si radio imao ikada neku primjedbu na to? Jesu li ti zbog provokativnosti ponekad odbili koju ilustraciju?
– Na davno pitanje, kome se zapravo obraćam svojim ilustracijama (za stripove me nisu pitali, malo me tko povezivao s tim medijem), odgovorio sam kako ih adresiram svojoj generaciji, svom bratstvu Rasti Rajlija, nama rođenima pedeset i neke. Zato su većina simbola, bolje reći znakova, s mog crtaćeg stola, zapravo prometni znakovi dječaštva i odrastanja spomenute generacije. Tu sam ograničen i ne mičem se s toga terena. Evo, i tebi odgovaram ponaisti način.
Često sam koristio kadrove iz vlastitih neobjavljenih stripova kao ilustracije. Tako sam imao satisfakciju, duhovnu i materijalnu, za minuli rad. Dapače, nerijetko sam upomoć zvao klasične strip likove te ih uvodio u svoj svijet ilustracija, oslanjajući se o njih kao o vlastitu vizualnu i komentatorsku štaku.
Nitko nije imao primjedbi za moje eventualne detalje anatomije, ako su bili iznad pupka. E, ovi ispod pupka, izazivali su ili zazor ili oduševljene, zavisi o kontekstu. Tri takve ilustracije su mi odbili objaviti. Jednu u Profilu, a dvije u Feralu. No ona zabranjena u Profilu, objelodanjena je u Feralu, dok sam, ove dvije nepoćudne iz Ferala, objavio u Novostima (hahaha...!).

■ Mogu se donekle složiti s tobom ali moram i primijetiti da sve ono što ide na uvid javnosti, u ovom slučaju ilustracija, mora proći i određenu, nazovimo to, autorsku autocenzuru. Autor bi trebao znati dokle smije ići i što je provokacija ili erotika a što pornografija. U suprotnom dolazi u situaciju da stalno radi za ladicu pa gdje je tu onda smisao!?

– Koliko znam pornografija je svako ljudsko djelovanje u cilju izrabljivanja čovjeka po čovjeku ili pak situacija u kojoj je jedinka nemoćna, potpuno bespomoćna, tipa: nacija, država, politika, zastava, korporacija, globalizacija, religija, siromaštvo, bolest, rak, rat, ubojstvo i na kraju smrt; sve ono šta nam krade identitet i imunitet i briše nam sjenu.
Moje djelovanje nema nikakve veze u hvalu ničeg navede-nog, već važi obrnuto – zajebajem i provociram baš gore-navedeno.
Daklem, niti sam prostitutka niti pornograf, a na jedno davno pitanje, neke glupe novinarke, da li sam domobran, odgovorio sam – ne, ja sam erotoman.
Da li idem do kraja? Teško. Jer mi je vlastita mašta puno jača od osobnog talenta, pa često same ruke ne mogu pratiti svaku vlasnikovu ideju. I to je moja jedina autocenzura – krhost vlastitog talenta. Znaju mi se nasmijati kada, mrtav ozbiljan, izjavim kako nisam baš siguran da znam crtati. Znam ja to najbolje – nitko se samnom nije družio kao ja.
Autori ne znaju dokle mogu ići, autori crtači, na primjer, jer im sve unaprijed određeno ugovorom koji daje za pravo uredniku i, pazi 'vamo, scenaristi da pilotiraju s crtačevim talentom kako njima prdne, i da ga stropoštaju o liticu vlastite taštine. Pa ne može scenarista, iako je to uvriježeno pravilo, odrediti izgled table crtaču. Tako da olovka putuje na ogled scenaristi i uredniku, pa kada oni iskrižaju i stave svoje primjedbe, onda crtač smije, pazi – smije (sic!), istuširati samo kako je zadano. Kad toliko znaju, pa, bogamu, što sami ne crtaju?!! To je ponižavanje crtača, njegovog ponosa i same taštine.
Epa, ja nosim ponos i taštinu, a ladice stripove. U ime smisla.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
jang
Moderator STRIPOHOLIK
Prispevkov: 11089
Pridružen: 26.01.2005 19:42:10
Kraj: bled

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a jang »

p****, tole pa je neverending story
Uporabniški avatar
Poli 78
STRIPOHOLIK
Prispevkov: 8097
Pridružen: 23.10.2007 12:52:48
Kraj: Ljubljana

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a Poli 78 »

Jaz samo upam, da ninel ne tipka. :angel: (saj piše, da je na Strip vestih)

Drugače :yes: za tole.
Anything is possible
Be the Change You Want to See
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (7)

Slika

■ Tvoje ilustracije su vrlo kompleksna djela sa zgusnutim porukama i ponekad čitalac treba jako dobro razmisliti da bi te mogao pratiti. Kako nastaju? Pročitaš li uvijek kompletan tekst koji trebaš ilustrirati i koliko ti obično treba da bi dobio ideju? Ilustracije ti ponekad imaju naraciju poput pravog stripa i rađene su sekvencijalno. Koliko vremena provodiš realizirajući jednu složeniju ilustraciju?
–Već sam ti već ponešto odgovorio na to pitanje, ranije u vezi Jergovića. Dakle, sve moje ilustracije imaju egidu THINK INK; drugim riječima, to je igra riječi. Egidu možeš čitati kako piše think ink ili pak kao thinking, jer sve su moje ilustracije, uspješno ili neuspješno, promišljanje na zadanu temu. Ako već ja mogu misliti, zašto ne bi i konzument malčice zastao razmišljajući. Čitatelju namjerno ne dopuštam da me ovlaš preskoči.
Bilo mi je komično kada su Ameri oduševljeno dočekali Ilića kao ilustratora koji misli. A šta drugo ima raditi novinski ilustrator već da misli svojom glavom, da mentalno upregne momentalni talent za izvršenje zadatka.
Svim tjednicima, s kojima sam surađivao ili surađujem, aktualnost je obavezno tematsko gorivo, tako da nije bilo, niti ima, slobodnog hoda.
Tekstovi su pristizali dan dva prije ded-lajna a tek bi onda dopalo mene da se, u već gotovo svršenom vremenu, prihvatim ilustracije. Imao sam na raspolaganju maksimalno 24 sata, a katkada samo jednu noć. Bila ona složenija ili ne, nebitno, to zavisi od mojeg nadahnuća temom. Sve se može, ako je siva kora uredno podmazana.

■ Dosta si radio i plakate za splitsko kazalište. Ali ti ni tu strip nije dao mira te si na primjer plakat za Pirandellovu predstavu Čovik, zvir i kripist napravio u obliku stripa. Nisam imao prilike vidjeti nijedan tvoj plakat pa me zanima kakav je tvoj pristup ovoj problematici, koja je osnovna razlika između plakata i ilustracije?
– Provokacija je prva stavka svakog mojeg rada jer, kako kaže André Malraux u Glavi od obsidijana, „reagiram da bi reagirali“, pa se toga i ja spontano držim već trideset i koju godinu. Bez obzira bilo to slikarstvo, skulptura, instalacija (da, i time sam se bavio), strip, ilustracija ili teatarski plakat.



Kazališni plakat je u službi saobraćajne provokacije. Mora slučajnom prolazniku prekinuti misao, isprovocirati ga da zastane u po riječi ili u po liza sladoleda, zamrsiti mu korake i privući ga svojim pametnim likovnim i grafičkim rješenjem te mu zabiti poruku u glavu kako bi bilo neloše, pače obavezno doći na reklamiranu predstavu.
Teatarski plakat je medij za sebe. Najviše sam učio od fantastičkih Poljaka. Oni su primjer kako u općoj nestašici, oskudici informacija i pod ruskom političkom okupacijom kultura jedina pjeva slobodu. Bili su bitno ime na kulturnoj karti svijeta, sa svojim filmovima i grafičkim rješenjima, naročito plakata. Sada, kada su svoji na svome, nema ih nigdje. Zakurac im sloboda. Nije sloboda za svakoga! A i ovo što se danas nudi pod egidom demokratska sloboda ustvari je ekonomsko, a s time i kulturno ropstvo sveopćoj globalnoj pornopotrošnji.
Ni kod nas nije bolje.
Jer ako se ne uklapaš u interese medija, nisi tržišno nacionalni porno maneken – nema te nigdje, zaboravljen si i eto te domalo u sjenci kontejnera i praznih boca. Nabijem ja ovu demokraciju!
No da se vratimo u nedemokratska vremena kada su od mene naručili plakat za Pirandellovu predstavu. Prvo rješenje smatrano je političkom provokacijom. Poigrao sam se s dalmatinskim grbom. Taj grb, za one koji ne znaju, ima na štitu tri glave risa ili lava (!!!??), očito je kupljen u 14. stoljeću na nekom venecijanskom ili germanskom heraldičkom buvljaku, no da se ne zavaravamo, i svi naši ostali heraldički znakovi, ovi hrvatski pa i šire, sve je to nabavljeno ispod stola i za siću po Europama, ništa to nije izvorno domaći proizvod.
Daklem, poigram se ja s ta tri lava, kao čovikom, zviri i kripošću, u nekom kubističko-nadrealističkoj formi i to bi problem. Nikakve političke provokacije, nećemo politiku u našu bitigu, još nam se samo hoće da nas etiketiraju kao simpatizere autonamaša, rekli su. Uranili su deset godina. To bi tek u Tuđmanovo doba bila prava provokacija, no nema veze.
Okej, napravim ja drugo rješenje – u formi stripa i odgovorno tijelo ga je prihvatilo bez konzultacija s intendantom. Tim strip plakatom, Split je bio izlijepljen samo jedan dan. Ovo je provokacija, nismo mi Stripoteka, mene netko ovdje zajebaje, urlao je intendant Restović kada ga je ugledao. Dao je prelijepiti bijelom kartom s v a kazališna plakatna mjesta u gradu. Taj njegov bijeli papir bio je puno veća provokacija od mojeg stripa (hahaha!...) Toliko o mojem stripu u plakatu.
Kazališnom plakatu vratio sam se početkom devedesetih i radio za oba splitska kazališta najavna likovno-grafička rješenja punih dvanaest godina.
Pitaš me za razliku između plakata i ilustracije. Kod ta dva oprečna medija upregnem isti plug u asfalt, dubeći brazdu u tom katranu kako bi isprovocirao sive ćelije kod promatrača. Razlika je samo u slobodi izričaja. Kod plakata ipak moram paziti da se s javnog gradskog mjesta obraćam šetačima, da tu ima i djece, te raznovjernika i praznovjernika, moram biti koliko toliko, famazno se to danas zove, politički korektan, dok u ilustraciji ne šišam političku konkretnost nimalo, pogotovo ne u stripu. Ova današnja isforsirana tzv. politička korektnost postala je globalnom mentalnom pornografijom i najnovije ćudoredno sklonište za licemjerne hulje.



■ Često ističeš kako voliš neke klasične strip autore kao što su Foster, Godwin, Prentice… Zašto je onda tvoj autorski pristup sasvim oprečan klasičnom poimanju stripa kao medija?
– Nikada nisam dobio šansu raditi redoviti strip u novinama, gdje bi se morao više manje prilagoditi tom, kako ti kažeš, klasičnom poimanju medija. U vremenu kada se još moglo, ostao sam po strani, van svih struja, kako klasičnih tako i, tada, modernih. Ostao sam za sebe i to je pravi razlog.
Nije to bilo lako, falilo mi je toga, zaista, i nakon ovoliko godina. Zato sam prečesto znao sebe uhvatiti, u svojoj mašti, kako pregovaram s Amerikancima te da mi oni nude da, po vlastitom izboru, crtam neke njihove strip junake. Odgovor kojeg dobiju uvijek je isti: Fosterov Princ Valiant, Godwinov Rusty Riley i Raymond/Prentinceov Rip Kirby. Oni vrte glavom, kao ne može, to su klasični sindikalni te novinski stripovi, mi bi vas htjeli ukrcati u roto comic-bookvar. Sorry, kažem, ja pripadam tom klasičnom novinskom sindikatu, članarinu plaćam od četvrte godine, tako da me korice od bookovine ne zanimaju pod nikako, to je debilana, zato ako pak hoćete da vam crtam po vašem scenariju, to su jedina tri stripa koje zaslužujete od mene. Onda se oni nešto konzultiraju između sebe, vijećaju što li, te mi jedan od njih pristupi i reče, sorry, Princ Valiant je zauzet. Znam, upadnem mu ja, od kraljevića ste ga pretvorili, u zadnjih četrdeset godina, u prosjaka, vrijeme je da ga spasim. Oni umiru od smijeha. Što je smiješno, već sam ljut. Pa i to da je Rip Kirby prestao izlaziti 26-06-99, nakon 53 godine i 197 epizoda i 16692 strip-kaiša, ukinut je autorovom smrću i nema mu se nitko namjere vraćati, žao nam je, hahaha!, ostajete bez posla, nego tko vam je onaj treći, kako ste ono rekli, Godwin, nikad čuli.
E, tu mašti gasim struju, ljut sam na sebe što se vraćam non-stop istom sanjarenju. Klasični novinski i sindikalni strip, moje gorivo dječaštva, odavno je mrtav, pojeo ga comic-book, taj paket celuloze za bukve i pilotinu. Kao što su zginuli i svi stripovi i gotovo svi autori upisani u moj kalendar odgoja. Znam to i svjestan sam te činjenice, al' ja bez tih autora ne mogu pa im se stalno vraćam. Zaklinjat ću se u njih dok me ide.
A mene ide, hvala na pitanju, na moj način, kako drugačije. Uvijek pokušavam, u realističkom stripu, zadržati crtu klasičnog (ipak sam ja klasičar i đak klasičara), dok u isto vrije propitujem koliko mogu, u okviru vlastitih granica, rastegnuti slobodu medija i izvan katastarskih granica. Zato sam, da se ne ponavljam, radije zadržao status autora, a ne najamnika.



■ Da autora, ali kojem ne objavljuju stripove! Ako hoćeš biti autor za ladicu onda u redu, ali, ako moraš živjeti od stripa onda moraš i objavljivati, a ako hoćeš objavljivati onda moraš biti spreman na kompromis. Smatraš li da su Foster ili Raymond nekad, a danas Pavlović ili Žeželj najamnici?
– Opet ti. E, i što je u tome loše?
Objavljivat ću samo ako me žele, ako žele mene kao kompletnog autora. Jer kad god sam pregrizao jezik i pokušao crtati po tuđoj ideji, kada sam, znači bio najamnik, nego što drugo, moj je crtež prerastao i preplavio zadanu glupost od scenarija. Luna Moth vs. Comforist, za Dark Horsea, najbolji je primjer. A ovi drugi, naročito Francuzi, su se hvatali za glavu, pokušavajući me skratiti za autorsku glavu, no nisam savitljiv za pod giljotinu, jok.
Jedini kompromis na koji sam spreman, greškom prirode, je kako se prisiliti vlastitu maštu i ideju njezinu spustiti na skromni i izvedivi nivo svog talenta. Kasno je, kasno za ikakve druge kompromise.
Spominješ Fostera. Naravno da je odgovor pozitivan. Ne samo da je bio najamnik, nego i rob. Zato je i odjebao najamničko robovski rad na Tarzanu i stvorio vlastito čedo, kojem je bio i otac i majka, kompletan autor, strip čudo, znano kao Princ Valijant.
A gorući talent prčevitog je Raymonda, koji dođe k'o američki Maurović, tjerao da radi istovremeno na više projekata, uglavnom autorskih, pa i kad su mu drugi pisali scenarij, ideja je bila zajednička. Bio je oslobođen plaćanja najma.
Kakav je odnos Bore Pavlovića i njegovog scenariste Christiana Perrissina, moraš njega pitati. Fantastični Borin talent, po mome sudu, ipak je u vlasništvu scenariste i urednika.
Danijel je Žeželj pak samostojeće drvo unutar svjetskog strip arboretuma, autorski delija kakvih je malo.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (8)

Slika

■ Kako je nastao Luna Moth vs. Comformist, naručen od Dark Horsea, ali ne i objavljen?
– Alex je de Campi, scenaristkinja Smokea, uspješnice nominirane za Eisera, a koju je nacrtao Igor Kordej, sve zasluge za uspjeh strip serijala prepisala samo sebi (sic!!) te si je umislila kako je bogomdana svestrana mega umjetnica, pa tako i strip spisateljica, da bi se ispružila ušir preko strip voda, postajući nezasitna u svojoj samoljubivosti. To sam i sam osjetio na vlastitoj crtačkoj koži. To je jedna od onih priča gdje je strip crtač niževrijedna osoba u službi iživljavanja nadobudnih skribomana, ovih suvremenih što percipiraju svijet samo kroz prizmu osobne video optike. Stvarno ne znam što takve face rade u roto svijetu, umjesto da puste korjenje u svijetu pokretnih sličica. Pa nisu, jebote, striperi video kamermani.
Epa, ta i takva osoba mi se osobno javila, na Igorovu preporuku, pošto je on eskivirao daljnu suradnju s njom. Rekao joj je, ima tamo daleko jedan moj prijatelj i kolega, vrijeme je da i on dobije šansu, probaj s njim.
Tako sam virtualno sreo Alex de Campi i upoznao Dianu Schutz, poznatu urednicu u Dark Horseu. Obje su bile više nego zadovoljne primjercima mojeg minulog rada, poslanih im na uvid kao moju legitimacuju i potvrdu Kordejeve preporuke. Posao je uletio samo tako.
Radi se o jednoj kratkoj epizodi, po scenariju 17 tabli, unutar uspješnog serijala Eskapist, ovjenčanog Eisne-rovom nagradom i kojeg je Dark Horse objavljivao zadnjih godina. Na serijalu je radilo dosta solidnih strip gubica – kako crtača, tako i scenarista. Izabrali su me u neloše društvo.
Promislio sam, frajeru, napokon ti je profi zora svanula.



■ Primio si scenarij i kako ti se svidio?
Da skratim, scenarij je bio neko tobož angažirano štivo koje se, u rukavicama, kao obračunavalo s potrošačkim neoliberalizmom. Ma sve je to bilo salonsko i gotičko ljevičarenje za malu djecu, ne ostavljajući prostora crtaču da pokaže i svoj stav. Malo se zajebala, dala je to u ruke starome ljevičaru i anarhisti, kojem je opća kultura kućni ljubimac.
Imala je zgusnut scenarij zbijen na samo rečenih 17 tabli. Odmah sam zatražio, i dobio, dozvolu od Diane, za jednu tablu pride, jer mi pofalilo prostora da mogu prikazati kako ja to zamišljam. Diana se samo čudila, zašto pri svome traženju spominjem da ću tablu viška napraviti besplatno. E ti slatki (samo ovaj put) i glupi Ameri. Sve vide kroz lovu.
Tih 18 tabli, zgotovljene su za isto toliko mjeseci. Čudiš se? Čudile su se i face iz Seattla.
Kako je primala prikaze tabli u olovci, Alex se sve više dizala kosa na glavi. Primjetila je da joj se miješam u posao, kadrove i ambijent rješavam po svome nahođenju, mimo njezinih uputa. Naprimjer, tražila je da neke svemirske momente striktno rješavam kao Steve Ditko. Tko je Ditko, pitao sam je, on je meni nitko, nije on moja kultura, mene je po tom pitanju odgojio sam Frank Hampson, dodao sam. Tko je Frank Hampson, pitala se (!!!!) ona zajapureno. Pa je na jednoj tabli tražila da bude 24 sličice nekih kućanskih predmeta, plus sedam slika radnje. Taman posla. Sve sam to riješio u šest slika. Bilo je sve više tih nesporazuma.
Pokušao sam reći da je to s a m o olovka te da će to u tušu biti sve na svome mjestu. Jok! Histerija je s druge strane sve više rasla. Po prvi put sam imao posla s profesionalcima, koji plaćaju, ili su već plaćeni za svoj scenarij, pa se drže da je uložena lova bog a plaćeni scenarij sveto pismo.
Meni je sve to dopizdilo, a kad je Diana javila da je onaj chief-kukumar Mike Richardson odlučio staviti ključ u bravu serijala (no da će obavezno isplatiti sve autore koji su pri ugovoru i upravo rade na ugovorenim epizodama), pa dodala neka uzmem si vremena koliko hoću, oglasio sam se kao pogibeljnik u saobraćajnom udesu te da ću, zbog posljedica, biti katapultiran izvan projekta bar koji mjesec.
Dva mjeseca kasnije, nastavio sam olovku. Kada sam je dovršio, dočekala me je histerična kanonada od strane Alex de Campi. Ogadila mi je skoro polovicu rada. Nisam joj ostao dužan – najbolje da hoću. Ona je skroz popizdila na moj email te je dala izbaciti dio njezinog intrvjua za Newsarama.com, u kojem me hvali.
A? Kako to znam? Pa tako što je vidljivo da je, na mjestu gdje spominje hrvatske autore s kojima je radila ili upravo radi, osakaćen odgovor, rečenica nema logike, a i mene nigdje ne spominje, iako je odgovor započela baš o suradnji s Dark Horseom na epizodi iz konfekcije Eskapista. Srećom, postoji i arhiva Newsarame, gdje je sačuvan kompletni razgovor. Eno ga u mome kompjuteru.



■ Kako je na ta vaša prepucavanja reagirala urednica Diana Schutz?
– Diana Schutz se javlja sa strane i kaže mi kako oboje nismo u pravu, iako blago protežira žensku stranu, te neka se smirim i pripazim da Luni Moth ne ispadnu sise van grudnjaka, dok ona ne sredi stvari s Alex. Odgovor nisam dočekao pola godine. Ej!
Zgrozila me ta silentia stampa pa se ljubazno obraćam Diani kako nemam namjeru više čekati i da ću, u ime ignorancije, izvršiti hitnu konfiskaciju stripa, to je sada moje, pisao sam joj, nek' zaboravi i na lovu koja mi pripada po završenom poslu jer ću Lunu Moth istuširati s mojim i pametnijim tekstom, i tako vizualno, ako se bolje pogleda, nema veze s Alexinim uputama, pa objaviti, sto posto, pod nekim drugim imenom, kao svoj vlastiti strip!
Baš me je zanimala njezina reakcija. Uslijedila je brzo i bila je sadržajna.
Na 6 (slovima: šest) gusto tiskanih kartica stigla su upustva o ispravcima, na likovima i kompletnim tablama, koje sam obavezan uraditi, te je dodala kako se potpuno stavlja na Alexinu stranu jer, bogamu, istoimena je već isplaćena za scenarij, a lova je kriterij valjanosti. Nije bilo table gdje nije primjetila nekakvu grešku.
Da te pitam, znaš li koliko sam toga bitno izmjenio? Ne znaš, normalno. Odgovor glasi: jednu jedini strip kadar, i još sam nekom značajnijem liku produžio kosu. Sve ostalo sam istuširao po postavljenoj olovci. THINK INK!
Tuširani listovi su ih oborili – obje! Sudeć po njihovim reakcijama, bile su mokre do koljena. Ljubavni trokut je ponovo sastavljen.
Prošlo je otada pet godina, iako je uredno plaćen, strip nije nikada objavljen. Diana se branila da ona radi na tomu, no da prijespomenuti kukumar ne želi nastaviti serijal o Eskapistu, mada ima materijala za dvije knjige. To su sve radovi nas koji smo ušli u projekt prije utrnuća istog.
Alex i meni se nije čekalo beskonačno pak smo ga objavili na internetu. Mogu nam poslati i šestu flotu, nije nas bilo briga. A mene još i manje, jer sam ga objavio i u roto izdanju, u sedmom broju Strip revije.
Alex me je svih ovih pet godina žicala za suradnju, obećavajući mi potpunu slobodu pristupa njezinom scenariju. Odbijao sam je, znajući za njezinu histeriju i slatkorječivost, a, bogamu, premda je mlado stvorenje, nije ni moja šalica strip čaja. No ovoga sam ljeta malko popustio i nacrtao joj tri table za njenog Ashesa. Nakon toga opet je navalila. Ne, rekao sam joj, vrijeme je za moj projekt, ne želim ostariti po tvome scenariju.
Da ti još i ovo rečem... Moja vizualizacija Alexinog scenarija je duboka zahvala likovnim majstorima kao što su Eduard Manet, Julo Knifer, Norman Rockwell, Danijel Žeželj, prvome strip kaišu, bolje reči strip-tapiseriji, tapiseriji iz Bayeuxa, te strip junacima koji su mi trasirali strip stazu: Malome Nemu, Krazy Kat, Čapi i Gru-gruu, Rastiju Rajliju, Denu Deriju, Princu Valiantu i Ripu Kirbyju.

■ Nekoliko puta smo se, ako se sjećaš, u razgovorima dotakli Prenticeovog rada na serijalu Rip Kirby. Čak si ga svrstavao među velikane i htio pisati o njemu. Meni nikad nije bilo jasno, zašto Prentice a ne Kirbyjev tvorac Raymond? Možda je kod tebe riječ o nostalgiji za vremenom kada je ovaj serijal izlazio u Vjesniku u srijedu a ne sama kvaliteta stripa? Po meni je Prentice suviše sterilan i nikad nije ni dostigao Raymonda!?
– Ne bih rekao da sam imao volju pisati o Johnu Prenticeu, ali o o Rip Kirbyju, to da. Jer strip Rip Kirbi je vrlo značajan za mene, znakovit za moje nasukavanje na koraljnom strip grebenu. Naravski da je za to kriv Prenticeov Rip iz VUS-a. Drugoga nije ni bilo u moje doba. Mi smo tada bili suvremenici svijeta. Uz VUS smo bili svjedoci ponude vrlo friških epizoda, kasnilo se samo koji mjesec od matice Amerike. Kasnije sam, u sedamdesetima, vidio i Raymondovog te svisnuo od ljepote. Jedan je Raymond. No to nije ni najmanje umanjilo moje poštovanje prema Prenticeu.
Kad kažeš da je sterilan, vrijeđaš najvećeg najamnika u povijesti stripa. 43 godine radio na jednom te istom stripu, vrlo kvalitetno, pače često briljantno. Nije uzalud tri puta proglašen najboljim američkim sindikalnim crtačem. Ne mo'š govoriti o njemu s nidpoštovanjem. Njegovih 43 godina se ne može izbrisati s Raymondovim deset. Nije fer i nije pošteno. Prentice, kao i Al Williamson, spada u one vrhunske zanatlije koje su cijeli svoj radni vijek proveli nad tuđim naslovima i bile žrtvom stalne usporedbe s originalnim začinjavcima projekta i strip lika. Po meni, strip su to velikani, mada i crtači po kojima se ništa neće zvati. Ne treba im još i jamu kopati.



■ The And/Happy New Fear si radio za ljubljanski Stripburger. Zašto su ga, po tebi, odbili?
– Nisam to radio za Slovence. To je jedna od epizoda Lefterna koju sam ponudio Stripburgeru. Odbijenica mi je stigla direkt u uho kroz telefonsku slušalicu; lijepim glasom mlada Bosanka mi je objasnila kako oni to ne razume niti im je duhovito, a previše je i slobodno. A ja sam naivno mislio kako sloboda govori sve jezike. Bio sam izgubljen i van prevoda.

■ Moramo se opet vratiti, kako ti kažeš, kosturima iz ormara. Započeo si niz ambicioznih projekata koji su za sada završili samo u olovci. Nije mi jasno, zašto si uvijek počimao nove priče a znao si da ih nećeš objaviti, da si nešto završio možda bi se našao netko i objavio. Ovako sav taj veliki trud i ništa!? Postoji li mogućnost da se nekima od tih stripova ipak vratiš i završiš ih?
– To je pitanje o onome di sam i tko sam. Ili bolje, kako me ti vidiš, a i drugi. Mnogi su me gledali svih ovih godina, ali me nisu baš vidjeli. Kažu, nismo imali što.
Bilo je toga masu. Neoplođeno nije moglo čekati, već je prepuštalo mjesto novoj i novijoj ideji. I sve su legle na papir. Neka više, neka manje. Papir trpi sve.
Samim činom uroda tolikih ideja, držim vlastitim uspjehom i svojim stripom, bez obzira kako svi vi to vidjeli i imenovali, to nije moj problem, ustvari, to je jedna te ista priča koja se ponavlja, tone i ponovo rađa u drugačijem rukopisu. To je moj višak života. I to neloš.
Mislim da je vrijeme da završim taj tridesetogodišnji projekt i da se ljubav metne u korice. Ako je vjerovati starim Latinima, vrhunac ljubavi mora biti u koricama (vagina lat. znači korice – op. A.). Jednom je jedan kolega rekao, Ćurin će prije u k**** nego u korice. Epa, korice su na vidiku.
Pričekajmo još malo, pa da o tome zborimo glasno. Može?

■ Naravno, pa valjda smo se dogovorili!? Možda ipak da otkriješ nekoliko detalja o tom kosturu koji počinje izlaziti iz ormara. Sada samo kratko, a na kraju ovog razgovora ćemo detaljnije. Slažeš se?
– Ala da. Kako sam i rekao Alex de Campi, nije mi vrijeme stariti po tuđim scenarijima pa sam se prihvatio jednog vlastitog projekta, stripa započetog 2005., a prekinutog baš zbog istoimene Alex i njezinog Conformiste i Lune Moth. Priča je to složena od niza obračuna s vlastitom strip prošlošću i obraćanja istoj. Tako da se tu javljaju, kao protagonisti, i razni strip junaci i njihovi autori. Svjetski i domaći, kao Andrija Maurović, naprimjer.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (9)

Slika

■ Uz poznate svjetske strip autore često spominješ i našeg Maurovića. Čak si započeo i nekoliko stripova tematski vezanih za njegove poznate junake. Riječ je o stripovima Deveti život Staroga Mačka i Polagana smrt Staroga Mačka. Koliko znam, Maurovića si upoznao i osobno!?
– Andrija je također samostojeće čudo, a i, po sebi samome, samo čuđenje u svijetu (svjetskog) stripa. Najveći talent, ujedno i autor, jer njegov je virtuozni rukopis refleks neponovljivog genija medija, bez obzira što je cijeli život bio najamnik, a možda baš i zato, mrzio je medij što je od njega učinio netamneću zvijezdu, on koji je bio i drugo ime samog medija na svim ovdašnjim prostorima.
Prosipao je svoj talenat po hameru misleći više, u to vrijeme, na seks, opijate i tulumarenje, nego na sam strip, iako je svoje odradio na vrijeme, pa čak i ranije od ugovorenih rokova.
Moj naklon je do poda samoga.
Pitao me pijem li, jebem li, pušim li. Bilo je proljeća 1978. godine – dovukao sam se do Pantovčaka, u namjeri da mu pokažem svoje table PPS-a. Zaustavio sam ga prije toga u gradu i zamolio za randevu. Pristao je. Volio je kad mu pristupaju mladi, prepoznaju ga i pitaju za savjet.
Na prva dva pitanja odgovorio sam mu potvrdno. Prije toga je komentirao Pučane i ogadio ih. Kopiraš me, kradeš od mene, rekao je. Ti si još jedan od onih što se hoće ogrebsti o mene, a bit će i ti želiš ukrasti koji moj strip original kao i ovi Ilići, Kunci ili kako se sve zovu, nastavio je. Ostao sam zabezeknut. Nimalo pedagoškog nije bilo u njegovom obraćanju. Još piješ i jebeš, ti si ološ, dodao je. A kad sam mu rekao kako ne pušim, smirio se te me otpratio s riječima, napokon nešto pametno od tebe mladiću, iako, moram ti to reći, ništa neće biti od tebe.
Nije me uznemirio njegov osoran ton, dapače. Strmopizdio sam se ulicom, pucajući od smijeha. Znao sam da je sve to krinka, sva ta njegova buka i tobož bijes, samo vapaj usamljena čovjeka željnog pažnje. Bio sam ponosan što me je primio u svoj skromni dom koji je sav davao na petrolej i prezrelo povrće. Rekao sam sebi, o da mi je biti jednoga dana kao i on.
Da su me toga dana primili on i Foster i Raymond i Godwin te me ogadili u kvartetu, otrpio bi sve to, počašćen njihovom blizinom, no ne bi nimalo takla njihova prodika, nasmijao bi im se te ih poslao u k****, jureći niz vlastitu strip padinu. Što ti je mladost.


Samo veliki pustolov vedrine, kao što je bio Fra-Ma-Fu, može nadjenuti svom liku ime Polagana Smrt, možda najveselijem i najduhovitijem liku u povijesti stripa s ovih prostora. To ime je čista zajebancija jednog velikog zajebanta, kakav je bio Franjo Fuis. Vani, ma i kod drugih autora domaćih, takvim imenom bi krstili obaveznog negativca, a ne lika s kojim su se inficirale i identificirale generacije ljubitelja stripa ovdašnjih. Uvijek sam ga više volio nego Staroga Mačka.
Nekako mi je došlo da sam napravim posljednju pustolovinu Staroga Mačka, bez obzira što se njegova zadnja Fuis/Maurović epizoda baš tako zvala (mi smo je znali kao Tvrđavu smrti, po Lykosovom reprintu iz 1962. godine). Onako na svoj način.
Pofalilo mi je njegovo završno jahanje ka horizontu, zamišljeno kao stapanje lika i zamišljene crte. Pa sam to podijelio u dvije epizode. U prvoj, Deveti život Staroga Mačka, Old Micky stvarno biva zatočen u tvrđavi smrti, lažno optužen za pedofiliju i ćedomorstvo. Njegov drugar, Polagana Smrt, izjedan je sumnjom jer nije načistu da li je stari jarac baš skroz naskroz nevin, no ipak ga uspijeva osloboditi pod vješalima, uz puno šore i šege i pucanja, te odlaze iz priče bez da pravi krivci budu pronađeni i kažnjeni, tako pitanje krivice ostaje otvoreno, pače javlja se i sumnja da je naš junak bio optužen ne samo na pravdi Boga.
U tom bijegu iz zatvora, Stari Mačak prošao je neozlijeđen, dok je pjesnik ranjen.
U Polaganoj smrti Staroga Mačka, Old Micky vuče ranjenog prijatelja na improviziranoj indijanskoj ležaljci, prikačenoj za Tulipana (pjesnikov konj, za one koji ne znaju), kroz bespuća prerije, izbjegavajući potjeru. Njihov odnos vrlo je zategnut; jedan drugom ne vjeruju te se međusobno optužuju. Usprkos tome Stari Mačak pokušava ispuniti želju pjesnika na samrti, nek' bude pokopan na specijalnome mjestu, i tu doznajemo pravi identitet Polagane Smrti i zašto se njegov konj zove kako se zove. Međutim, kada Tulipan nastrada od zmije, njihovom zajedničkom putovanju dođe kraj. Malo zatim i Polagana Smrt se pridruži svome konju da zajedno jašu Vječnim lovištima. Old Micky nastavlja sam, natovaren jednom čudnom vrećom. I kad se je već oslobodio potjere, iz nigdine ukazuje se Andrija s Penelopom (pjesnikova papiga – op. A.) na ramenu i ... E, neću reći kraj. Neka to ostane moja mala tajna, možda to realiziram jednoga dana.
Čista je floskula da je Andrija crtao Staroga Mačka po liku svojem u dalekoj budućnosti, kada i on jednom bude star. Taman posla. Maurović nije volio svoje strip junake – smatrao je da su mu oni uništili (štafelajsku) slikarsku karijeru. Pred kraj života naprosto ih je mrzio, pa se s takvim mislima javlja u nekim mojim strip pričama. A ima ih više.


■ Iako si rekao da si završio s Francuzima, ipak im se stalno vraćaš. 2002. radiš probne table stripa Sniper za Delcourt, po scenariju Gorana Škrobonje. Kako je došlo do ovog projekta, o kakvoj je tematici riječ i zašto nije prošao?
– Krivo si informiran, oni se vraćaju meni. Jedino sam se jednom samoinicijativno javio u Mosquito, pošto oni objavljuju već gotove priče, i to uglavnom cb, te sam se ponadao. Svi ovi drugi kontakti krenuli su s francuske strane.
Sve je započelo 12. 4., e sad, da li 2002. ili 2003., malo mi je teže s ove distance biti toliko precizan, ali da je bio 12. travnja, znam sto posto, jer pamtim sve datume iz djetinjstva, a taj je jako bitan i urezan mi je u dječje pamćenje zauvijek, pošto se toga datuma Gagarin uspeo do najviše točke dokle je do tada stigla ljudska guzica. O sretnom poklapanju datuma sam razmišljao na sastanku u, sad već bivšem, hotelu Split, očekujući, valjda, i vlastito lansiranje put strip svemira.
Toga dana bili su, naime, pozvane sve raspoložive splitske strip snage na druženje s dvoje Delcourtovih agenata, u toj, danas nepostojećoj, zgradi. Skupilo se nas petnaestak – Boris Talijančić, Nikola Listeš, Siniša Ercegovac, Damir Ercegović, Damir Žitko, ja i još desetak mladića. Izgledali smo kao na regrutnom pregledu, čekajući da nam, francuski lovci na talente po bivšoj Jugi, udijele pomazanje i blagoslov našem strip talentu.
To dvoje, vrhunskih svećenika francuskog i nedostižnog nam stripa, bili su Csaba Kopeczky i Thomas Ragon.
Dva lika što će mi se ukazivati slijedećih osam godina, u različitim intervalima, izbjegavajući jedan drugoga, svaki put u drugačijoj ulozi i s drugačijim „spasenjem“ po moju izgubljenu, neodlučnu i prestrašenu strip dušu, kako su me oni vidili. Pun mi je ku'a' tih „spasitelja“ i tesara mojeg talenta još od 1977., kada mi je profesor s ALU, onaj što nije voli stripove, rekao, primili smo vas kao komad sirovog drva kako bi od vašeg dara istesali lijepi komad namještaja, dok nam vi vraćate tako što svoj skromni talent lijepite uz tamonekibožemesačuvaj strip, umjesto da se prepustite „čistoj“ umjetnosti.
„Podignite visoko krovnu gredu, tesari“ – zapisano je na jednome mjestu, a ja dodajem, tesari svih fela, stripa i umjetnosti, jer u meni je prostora i previše.
Nego da se vratim na moj prvi dogovor s Csabom. Uredno sam odradio te četiri probne table Snipera (Snajpera), po predlošku Gorana Škrobonje. Bio je to fragment iz njegove priče Negdje u daljini grmljavina, iz zbirke Šilom u čelo. Riječ je o srpskom snajperisti u Sarajevu, na sami pravoslavni Božić, '93. godine. Kratko, a jako.
Csaba je odgovorio da se tako više ne crtaju stripovi, da je moj pristup preklasičan (a di si sada, Vjeko?) te to ne prolazi u modernom svijetu stripa za kojim žude francuski konzumenti. I još je predložio da će me ON voditi, učiti kako se danas crta strip, ako dozvolim. Iz čiste zajebancije, ali i znatiželje da vidim dokle može ići debelokožni bezobrazluk samozaljubljenih urednika, izdavača, scenarista, a ovom prilikom, i agenta, odgovorio sam potvrdno. Nakon tog mog maila – muk. Prošla je i koja godina dok mi se Csaba Kopeczky nije opet ukazao, ali ovaj put s novom „idejom“.

■ A da čujemo i o tom novom Csabinom ukazivanju i o novoj „ideji“!?
– Negdje u proljeće 2008. javio mi se s prijedlogom neka se uhvatim rada na stripu Le Souffle du Vent (Dah vjetra). Izdavačima je palo na pamet da istoimeni uspješni balet Stéphane Anière i Martina Le Bretona prebace u medij stripa. Zaposlili su na scenariju Érica Corbeyrana, a Csaba se sjetio mene. Kako i zašto, ne'am pojma. U svakome slučaju, ne zašto što je dobra duša. Okej, napravim probne crteže par glavnih aktera – prođe to u redu. Scenarista je zadovoljan pa mi pošalju da napravim dvije kao uvodne, ali probne table. Napravim i to. Napravim i pošaljem Csabi...i...

Uzalud sam čekao emajliranog poštara da zakuca na moj virtualni po-box. Poštar s povratnim informacijama nikada nije stigao na moju adresu. Po starome dobrome običaju – Csaba zasere, al' ne potegne vodu.
Ujesen iste godine, kada sam osvojio grand-prix u Beogradu, ljubazni domaćini su me obavijestili da je među gostima salona i Csaba Kopeczky. Misleći da sam glavna faca te fešte, zaletio sam se pa naglas pred njima komentirao lik i djelo Csabe. Oni su me u čudu gledali. U mojim riječima nisu prepoznali Csabu, njihovog Csabu, spasitelja svekolikih strip talenata s ovih prostora. Stvarno, predamnom, kada smo se sreli, nije stajao onaj isti opušteno zapušteni Csaba, iz sada nepostojećeg hotela, mora biti da je zbrisao s izbrisanom zgradom, već uglađeni biznismen, keramičkog osmjeha i neizostavne cigare. Fanucci kao da je izgubio na visini i bijelo odijelo zamijenio s jeans oblekom, al' ipak je to bio Fanucci, opći dobrotvor. Nije bilo šanse da ga dočekam na stepeništu i uz prigušeno svjetlo mu postavim par obaveznih pitanja koje vape odgovor, a da time ne uvrijedim domaćine. Morao sam odgoditi za neki drugi teren, pa sam mu prepustio da on bude glavna faca, a ne ja.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (10)

Slika

■ Tvoji stripovi su uglavnom izlazili u tiskovinama koje su bile nedostupne običnim čitaćima stripova pa si unatoč godinama i brojnim neobjavljenim ali i objavljenim tablama ostao gotovo nepoznat među tom publikom. Stjecajem okolnosti ili igrom sudbine, časopisi koji bi objavili tvoje stripove ubrzo bi se ugasili, jedan od njih je i Skipper News!? Tamo su i u nastavcima objavljivao „Baladu o suvome moru“!?
– Da, tako ispada. Većinom su to bili časopisi za kulturu ili, pak, zbirke priča gdje bi znao ubaciti svoj strip. A ovaj kojeg spominješ, Skipper News, bio je namjenski časopis, na engleskom jeziku. Dijelio se uglavnom stranim turistima, bio je distribuiran po kruzerima preko turističkih agencija. Kako je kod nas ljeto kako kome, list se ugasio nakon samo tri broja. Zašto i kako? Nemam pojma. Četvrta tabla ostala je na suho, u stilu naslova.
Nikad više ni glasa ni daha od izdavača i glavnog urednika, Joška Radića i Rene Bakalovića, od kojih je ovaj prvi moj stari prijatelj, te mi se zato i obratio neka mu ponudim svoj strip, onako malčice puknut po mome, samo da je tema more.
Nije trebalo dvaput nagovorati ribu u more, pa sam se uhvatio i nanovo počeo crtati „Boladu o suvome moru“, prvi nastavak o glavonji Congu što je izašao u drugome Torpedu, no kako je to baš neprevediv naslov, preinačili smo ga u Baladu...
Na nepredviđeno brzom kraju balade, shvatio sam da je sve bilo besplatno, naime ostao sam bez celera jer me isti nisu nikada našli, a kamoli potražili.


■ Porijeklom si s Hvara, a kao da si rođen na njemu, uvijek mu se vraćaš. Čak i u tvojim stripovima, tvoji junaci koriste lokalni jezik, vraćaš se korjenima. Svjež primjer je „Bevanderman“ koji je izašao prošle godine. Ali izgleda da je opet riječ o jednokratnom poduhvatu!?
– „Fak levonda – drink bevonda!“, uzviknuo je starogrojski (Stari Grad na Hvaru – op. A.) šaljivđija i ljubitelj vinske kapljice, pred mojim najavnim plakatom filma o Levandermanu, jelšanskom kostimiranom junaku. Ideja je pala u mah. Stari Grad uzvraća udarac Jelsi, tako što će stvoriti svog kostimiranog strip junaka – Bevandermana. Lika niklog s prvim trsom vinove loze, što su je stari Grci zasadili u polju drevnog Farosa, te se provlači kroz vjekove u raznim oblicima do danas. Živi vječno odkad je loze i trajat će isto toliko. Tako je zamišljeno.
No život ne pita za mišljenje. Dok sam na svojoj crtačkoj dasci risao prvu veliku epizodu o Bevandermanu, stigla je vijest kako je glavni akter, onaj šaljivđija od dobre kapljice, dobri duh Staroga Grada, Sibe Mićo Silić, po čijem liku i tijelu je stvoren Bevanderman, nažalost umro.
Nije mi bilo druge, već sam prekinuo rad na velikoj epizodi i uhvatio se manje, koja će biti zgotovljena na vrijeme i prezentirana u noći posvećenoj Sibetu Bevandermanu. Završio sam je u mjesec dana, no kako su obećani sponzori izostali, sve sam go vinar, i to bogat, izdao sam taj mali album, više singlicu, kao samizdat. Nažalost, Sibe je zašao pod ploču da bi ja ušao, napokon, u korice.
Ove su godine, svi se pravdajući restrikcijom, krizom, što li, nanovo odbili financirati taj započeti poduži projekt i time onemogućili nastavak priče o Bevandermanu. Bogami, od ove godine grlim i ja restrikciju, pa se držim one Ostapa Bendera, „ideje moje – benzin vaš“, ne može više besplatno ništa. Kasno je za ljubav.
A što se tiče posla, pregovarat ću ove zime sa starogradskom općinom neka bude jedan od financijera te opet pokušati udobrovoljiti vinare. Ipak je taj strip projekt reklama i za sam gradić Stari Grad, a o vinarima da i ne govorim. Ufam se da će Bevanderman projahati na svom žutom biciklu kroz bar još dvije knjižice.
Da, vraćam se otoku, pravdajući se i tješeći kako moje korjene oplahuje samo more, što u biti i jeste istina. No ta je priča iz stripa za kraj ovoga razgovora, kako smo se dogovorili..
Kažeš da Beavanderman koristi lokalni jezik. A kojim drugim jezikom da odsviram taj otočki blues i jazz?


■ Prebacimo se u današnje vrijeme. Spomenuo si da zadnjih dvadeset godina ilustrirane knjige nisu u modi. Valjda si zato odlučio napraviti svoju, kako je Lucić lijepo nazvao, stripovnicu „Egostriper“. Početna ideja je bila napraviti knjižicu džepnog formata, u okviru biblioteke Machu Picchu, s kompilacijom tvojih eseja o stripu koji su do tada bili razbacani po raznim novinama i časopisima, između ostalog i u Kvadratu. Za neupućene, ispričaj kako je knjižica prerasla u bogato ilustriranu stripovnicu velikog formata?
– Valjda si shvatio da nisam od džepnog izdanja (hahaha...!). Ne možeš mene zbiti u zadate limite. Nisam ja za format kuharice, više ti dođem kao huriccan.
Kod mene je ideja samo sjeme, kapisla, kako bi se ono reklo, a ne nešto što je završno i zadato te definirano. To je korjen iz kojega buja, dok djelo, u ovom slučaju knjiga eseja o stripu, cvjeta. Nikad unapred ne znam odrediti, ovo će biti toliko i toliko, strip će imati toliko i toliko strana, jok, već se prepustim da me kreativna bujica ponese (najčešće raznese – hahaha...!).
Zato mi je smetala zamisao da u rečenoj knjizi likovni dio bude samo vinjeta, nečitka pasica ili kadar, načisto da se zadovolji forma, kao što je uobičajeno u takvim esejističkim tiskovinama, već sam poželio da strip bude integralni i, što je bitno, podjednako čitljivi dio knjige, možda i važniji od mojih reminescencija na tamo zadane strip naslove. To je knjiga o stripu pa kako da ga u njoj ne bude, pogotovo onih meni jako bitnih klasika, onih istih za koje sam inbazdan (prišiven) već više od pedeset godina, a većini stripoljubaca nepoznatih. Zato su u njoj kompletne epizode E. T. Coelhovog „Davyja Crocketta“ i F. Godwinovog „Rusty Rileya“ iz Kekeca, ili desetak tabli neponovljive G. Herrimanove „Krazy Kat“ ili pak veličanstvenog W. McCayovog „Malog Nema“. Nema se gdje s tim sresti današnja strip publika te sve ovo vjerojatno ima priliku vidjeti po prvi put, ali, zasigurno, i posljednji put.
Htio sam ovom knjigom pokazati, kako pričama, jer sve su to priče ustvari o meni, tako i izborom stripova i ilustracija, zašto pripadam stripu, pak i zašto sam sâm strip sâm – bez obzira što drugi o tome mislili. Sam izbor naslova striparnice – Egostriper, govori tome u prilog.
Pusti, ne mogu ja sad govoriti o svojoj knjizi. Tek da sam više nego zadovoljan njome. Da smo napravili jako dobar posao. To da, i to da sam ovom knjigom počastio samoga sebe, slaveći sam strip, kao višak vlastitog života.


■ Naslovnica za knjigu „Egostriper“ nastala je ranije nego smo i pomišljali na knjigu i na neki način tvoja je posveta strip autorima koji su nas napustili!?
– Svako prijevozno sredstvo, u garantnom listu, ima rubriku kojom se oslobađa krivnje ako ubije svog vozača, suvozača, putnika ili nosača prtljage. Šverceri nisu ubrojivi na toj listi putnika.
Tako i strip, mislim, kao prijevoz. Primijetio si, tamo gore piše egida – strip ubija!
Oni koji se švercaju u i kroz strip, te nebitne gubice, su pošteđene takve sudbine. Oni samo muzu radnu i zanesenu snagu na pravdi stripa, pa peru svoja dlakava jaja u nekakvom plastičnom bazenu, štopajući odvod, dok marva krivi kičmu nad crtačkom daskom.
Biti profesinalnim crtačem ili autorom stripa je ubitačan posao. Taj ego manijak, zvan profesionalni strip, je nemilosrdna i pogrebna industrija, gotovo porno. Svjedokom sam, a bit će i meni svjedoka, kako su svi moji uzori, učitelji, svi dragi i obožavani striperi odavno, odnedavno, a i do malo mrtvi.
Spisak je, u ovih pedeset i koliko godina, enorman, naročito se u zadnjih par godina okitio imenima kapitalcima. Frazetta, Spisak je, u ovih pedeset i koliko godina... kapitalcima. Frazetta, Jeffrey Catherine Jones, Al Williamson, Moebius, Kubert, Toppi, Beker... ostaje samo psovka.
Kako zaustaviti niz?
Ne znam odgovor na to pitanje, ali se samoj nemilosrdnoj činjenici, zvanoj život stripera, pišam u čašu gdje čuva zube. Nemojte piti iz moje čaše!


■ Posebno za ovu knjigu nacrtao si i jedan strip pod nazivom „Četvrtak“. Čini mi se dosta opuštenije crtan i nekako se grafički razlikuje od tvojih ilustracija, kao da i crtežom sugeriraš nostalgiju za prošlim vremenom!?
– Knjigu otvaraju tri table Četvrtaka koje prikazuju proljeće i ljeto, prosto, čisto i jednostavno, na pravdi djetinjstva i mojedobno dječjih stvarnih heroja – strip ju-naka. Četvrta i zadnja tabla (a od koliko tabli da bude strip zvan Četvrtak, nego od četiri) zatvara knjigu i predstavlja jesen, s dosta samoironije, priprostu prolaznost o kiši, kapanju i prostati, naprosto opušteno pomirenje s vlasti-tom sudbinom. Nikakav bunt, art, čak ni krik jer je cirkl, krug, ciklus zatvoren. Samo naklon i zahvala stripovima kojima sam bio svjedokom, pred zastorom (možda popi-šanim) što se spušta.
Cijela je knjiga uzdizanje nostalgije, pa je i stripić kojeg spominješ, reminescencija nad, ne tako davnom, boljom prošlošću. To je meko ukoričeni papir koji priča o nedostajanju.


■ Prava poslastica i izvanredan završetak je zadnji prilog u „Egostriperu“ naslovljen „Val i Vjetar“, bogato ilustriran na nekih sedamdeset stranica a posvećen nikom drugom nego velikom Hal Fosteru. Uz pohvale kompletnoj knjizi, za „Val i Vjetar“, naša poznata književnica Nada Gašić kaže da je trebao biti samostalno ukoričen kao novela ili roman!? Samo ti i ja znamo da je on trebao biti u nešto skromnijoj verziji objavljen u Kvadratu ali je u nastajanju prerastao u nešto sasvim drugo. Možda je ipak trebao biti roman!?
– Eda, zamolio si me godinu dana ranije da ti napišem nešto o Haroldu Hal Fosteru, za Kvadrat. Pravo da ti rečem, uhvatila me je muka, nikako nisam znao kako početi, kako se postaviti da uhvatim malo vjetra u jedra zadane teme. Muka mi je bila i zato jer je to trebao biti obračun s ocem, s Fosterom, strip-ocem, koji mi svih ovih strip godina čuči na ramenima i ne da mi mira. Strpljivo čeka da vrisnem il' svisnem. Izbor je moj.
Godinu dana kasnije, jedan drugar iz otočkog ljetnog djetinjstva podsjetio me je da su me tada zvali Vitar. To sam zgodno povezao s tim što su Foster i moj nono, otac od matere, rođeni istoga dana iste godine, gotovo „blizanci“, s tim što je njegov pravi brat blizanac nestao tokom prvog svjetskog rata u prostranstvima kanadske tajge. Možda se i sreo s Fosterom, u to doba, zašto ne.
Tako sam imao okidač koji mi je zapalio maštu te skromna verzija nije dolazila u obzir (hahaha...!).
Lipa moja Nada Gašić, ona mene puno voli, kano pisca i ilustratora, pa joj se čini da je sve to sjajno. Volim i ja nju, naravski.
Novela, ili roman – sam za sebe? Ne znam ti odgovor na to, al' da sam se pošteno odužio Fosteru, u to sam siguran. A i zaslužio je. Di neće.

(nastavit će se)
Uporabniški avatar
ninel
Prispevkov: 6346
Pridružen: 19.04.2006 19:14:19
Kraj: Beograd

Re: Kvadrat

Odgovor Napisal/-a ninel »

Intervju z Alemom Ćurinom (11)

Slika

■ Nakon izlaska „Egostripera“ rekao si mi da više nećeš pisati jer si sve napisao. Ali u ovom razgovoru smo već spomenuli tvoj roman u nastajanju!? Kako ćeš ga završiti ako više ne pišeš, a ako ga ipak napišeš, hoće li on biti bogato ilustriran, onako kako se knjige više ne rade!?
– O stripu sam svoje napisao. Kad napišeš štivo o ćaći, gotovo je.
No i dalje pišem kratke priče, pače i specijalno priče iz kojih može nastati strip. Imam tako jednu malu ali moćnu zbirku priča, Jastrebova koljena se kliče, od toga bi se dala napraviti lijepa serija kratkih stripova. Odvaljeno skroz naskroz.
Tako i spomenuti roman. Kada sam ga svojevremeno predložio određenom izdavaču, pao je dogovor da ga i ilustriram, kao knjige koje više ne izlaze, kao knjige koje sam čitao u djetinjstvu. Ali pošto rečeni izdavač nije dobio potporu ministarstva za moj rukopis, digao je ruke od mene. E vi izdavači.

■ Kad je Egostriper bio prelomljen i spreman za tisak uhvatila me panika kako to sve isfinancirati ali sad moram priznati da sam ponosan na ovu knjigu i nadam se da je to i početak naše buduće plodne suradnje. I kao što se nekad govorilo: idemo u nove radne pobjede! Slažeš li se?
– Mene nije uhvatila panika već nervoza što je tebe, i druge, uhvatila rečena panika, više blokada. Da sam imao kombajn, sve vas pretvorim u brašno ili tako nešto što već ide pod ruku s kombajnom, majke mi.
Srećom nisam ga imao a vas je prošla panika, odblokirali ste se, i knjiga je izišla. Što se mene tiče, ja sam plodan, no treba mi partner za nove radne pobjede. Ti i ne izgledaš loš!

■ Nije da ti laskam ali ti moram reći. Čuo sam nedavno da si ti najbolji pisac među stripašima a ja bih dodao i najbolji crtač među piscima! Što si ti u stvari?
– Eto ga na. Lipo je to čut. (Malo dalmatinskog jezika ne škodi.)
Pa, čini mi se da sam ti to već rekao – Onaj Koji Piše U Slikama I Crta U Pričama. Ipak sam ja klasična, Fosterova škola, škola preljepih crteža i prekrasnog teksta. Treba samo to uravnotežiti u medij stripa. Oni koji su čitali oba Conga, prvoga i drugoga, već su to krstili kao literaturu u slikama.
Mislim da ću se toga držati i u najnovijem projektu, te se nadam kako neću razočarati ni kao pisac ni kao crtač. Međutim, tko zna, vidit ćemo – to i ne zavisi potpuno od mene.

■ I sad je došao trenutak za ono što smo više puta spomenuli ali nismo dovršili. Uskoro bi trebao izaći tvoj prvi album radnog naziva Veslo' ti ne veslo' od kojeg ovdje u Kvadratu objavljujemo prvih 12 tabli. Je li riječ o još jednom stripu iz ormara koji se u zadnje vrijeme, ako smijem primijetiti, nekako diskretno počeo otvarati i izbacivati po koju kost. Je li i on također dio nostalgije i reminescencije ili nešto potpuno novo?
– Kosti su na izlazu. Samo čekaju da im odredim didaskalije, nabacim mesa te postavim mizanscenu, pak da zaveslaju u roto prostoru. Da se ne ponavljam, vrijeme je da starim po vlatitom scenariju.
Taj je Veslač, ajmo ga zasada tako zvati, jedan od tih kostobolja što me žuljaju, željni zraka, mora, vjetra. Ništa ti kod mene nije novo, i sve je novo. Svih tridesetak godina pišem i pokušavam iscrtati jednu te istu priču. A ova je, u jednome dijelu, baš naglašeno vezana uz sam medij stripa, pojavom raznih strip likova i autora.
U njoj je, možebitno, definicija mene kao strip pripadnika. Ono šta ja sâm sigurno znam, kao i moji prijatelji, ali je vrijeme da i rekreativno nevjernim tomama začepim gubicu. Da dokažem spomenutima, kako piše u jednom kadru moga stripa The Dodo is coming (nedovršenog, naravski) – „Ćurin fuit hic!“. Vrijeme je da ptica Dodo pokaže kako je i za let kodirana. Svi su pozvani. Normalno, na agente, svih fela, zastava i službi, ne računam. Nisu moj bićerin (čašica) aerokonjaka.
Ovaj koloplet priča čini jednu cjelinu, jedan crtani i pisani roto oraganizam, umočen u more sve do iza horizonta, horizonta kojeg je većina aktera stripa već prešla.
Nema tu nostalgije, to je već obrađeno u štivu, al ima sjete zbog nedostajanja – sjećanje na face svakorazne zapisane u mojoj memoriji. To su bitni stupovi moje privezanosti za strip obalu, jedna privatna strip lučka kapetanija, bez koje ne bi isposlovao matrikulu da brodim ovim tuš morem. Bez njih – ovo bi bila čista mòra!

■ Nestajanjem Ferala s kioska ostao si bez posla i to ne za kratko vrijeme. Nedavno si počeo surađivati s tjednikom Novosti u kojem nastavljaš nizanje sjajnih ilustracija. Kako je uopće došlo do ovog angažmana i zar te nije nitko htio od tiražnijih magazina?
– Svi s kojima sam imao kratkotrajnu suradnju, a nisu crkli sami od sebe, na pravdi boga, rekli su mi – tebe se ne može kontrolirati! Nakon toga me više nisu zvali za svoj stol, na šalicu poslovnog čaja.
Nakon gašenja Ferala, 2008., bilo je trnovito, a kao profesionalni samostalni ilustrator morao sam ispuniti minimalnu kvotu godišnje zarade, kako bi zadržao status i privilegije koje on nosi. Nije mi se krajem pedesetih ljeta, šeste decenije, jebote, počimalo iznova.
Išao sam uokolo, iskajući tko će moje ilustracije staviti u jednu knjigu, među korice. Monografija se računa, nosi socijalno i dalje u okviru statusa, a bila je moguća, bilo je materijala. No oni koji su bili zainteresirani, nisu vidjeli računicu, jebala ih računica, smatrali su da nakon Ferala i ja sam sâm passé, te koga još to interesira. Da imaš strip, pak da napravimo album, e to bi moglo, iako i to pod teško, tko tebe zna kao stripera, a i takle su te godine, rekli su i povukli se.
Odnikud su se nezvane javile Novosti, meni dotad nepoznat list, u samoj sudačkoj nadoknadi glede statusa, te sam u njemu, evo, treću godinu. I dobro mi je. To su danas u Hrvatskoj jedine novine koje imaju kritički stav i spram pozicije i opozicije. Mali Feral, u malome, al' bitnome.

■ Sa šezdeset i nešto objavit ćeš prvi album, hoćeš li tada prestati crtati jer, eto, ukoričio si se, ili će to biti samo početak pražnjenja onog tvog nesretnog ormara?
– Šta si mi komedičan, kad mi spominješ godine. Hvala ti na informaciji, bez tebe ne bi znao koliko mi je. Nego, je li ti znaš, koliko je imao Godwin kada je započeo Rustyja? 58! A svoj je zenit postigao tek sa 65!!! Samo zato što više nije morao raditi uokolo po ilustratorskom bauštelu, nego se skroz naskroz posvetio samo stripu.
Prema tome – dabome.
Vrijeme mi je odbaciti svakolike druge zanimacije, stisnuti lijevak interesa i posvetiti se samo pisanju i crtanju. Do 65-te imam još vremena.

■ Svakom razgovoru pa i ovom našem jednom mora doći kraj. Doduše, mogli bi mi ovako u nedogled ali mislim da si puno toga rekao i predstavio se odabranoj strip publici na pravi način. Što bi još dodao za kraj ovog razgovora?
– Ne volim krajeve, iako i sam živim na samome kraju svijeta. Ispred mene su jedino more i horizont.
Možda baš zato što ne volim krajeve, svaki kraj izazove neku novu bol i prazninu, nisam dovršio nijedan svoj veći strip projekt. Možda. Tko će ga znati.
Meni je ostalo od djetinjstva ono NASTAVIT ĆE SE... ili KRAJ EPIZODE...

U to doba nije bilo stvarnoga kraja; sve što je započelo – trajalo je. Ili traje još, u meni. I trajat će, i trajat ću, sve do horizonta, u nekim svojim epizodama. Nadam se, tiskanim.

Split – Stari Grad, studenoga 2012.

(Kraj)


(Interview je originalno objavljen pod naslovom:
Alem Ćurin - Strip kao višak života,
„Kvadrat“ br. 26, Bizovac, studenoga/novembra 2012)
Odgovori